Onome tko ne klanja

Nijedan praktični ibadet u islamu ne može se uporediti sa namazom koji je temelj naše uzvišene vjere, odmah nakon dva šehadeta, bez kojih nema islama. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Najvrednija stvar je islam, a namaz je njegov stub, dok je džihad na Allahovom putu vrhunac islama. ” (Ahmed, 7/349-350/22366, Tirmizi, 3/328-329/2110, Abdur-Rezzak, 11/193-194/20302. Imam Tirmizi i šejh Albani ovaj hadis su ocijenili vjerodostojnim.

Imam Hejsemi ga smatra dobrim. Vidjeti: Medžmeuz-zevaid, 2/21.) U drugoj predaji stoji da je namaz najbolje djelokoje se može učiniti. (Ibn Madže, 1/105/278, Ahmed, 5/276-277/22737, Bejheki, 1/670/2150, Taberani, 2/98/1444 i u
Es-Sagiru, 2/88, Hakim, 1/221/449. Imam Hakim i Zehebi kažu da ovaj hadis ispunjava Buharijine i Muslimove kriterije. Hafiz Munziri i šejh Albani, također, smatraju ga vjerodostojnim. Vidjeti: Sahihut-tergib, 1/86 i Irvaul-galil, 2/136.)

Pored ovih činjenica, islamski učenjaci imaju podijeljene stavove kada je u pitanju propis ostavljača namaza, iako se slažu da ostavljanje namaza spada među najveće grijehe. Imam Ibn Hazm rekao je: "Nakon širka nema većeggrijeha od ostavljanja namaza dok ne prođe njegovo vrijeme." (El-Kebair, str. 37, od imama Zehebija.) Šejhul-islamIbn Tejmijje rekao je: “Onaj ko ostavi namaz gori je od kradljivca, bludnika i onoga koji konzumira alkohol i drogu.”
(Medžmuul-fetava, 22/34)

Imam Zehebi kaže: “Ko klanja namaz poslije njegovog vremena, počinio je veliki grijeh. Ko ga uopće ne klanja, on je kao kradljivac i bludničar. Ko ostavi namaz u potpunosti, on je najveća propalica, nesretnik i zločinac.” (
El-Kebair, str. 39) Šejhul-islam Ibn Tejmijje kaže: “Ko ne klanja dnevni namaz do zalaska sunca, bilo zbog zauzetosti na radnom mjestu, lova ili hizmeta učitelju i odbije se za to pokajati, ubija se po mišljenju većine islamskih učenjaka.” (Medžmuul-fetava, 22/23.)

Imam Ahmed b. Hanbel rekao je: “Ko kaže: ‘neću klanjati’, on je nevjernik.” (Adžurri u Eš-šeriah, 1/293/296, sa ispravnim lancem prenosilaca.) Imam Ishak b. Rahevej zapaža: “Islamski učenjaci od vremena Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, do današnjih dana smatraju da se tretira nevjernikom onaj ko ostavi namaz namjerno, bez opravdanja, i odbije naklanjati ga.” (Et-Temhid, 4/225-226 od Ibn Abdil-Berra) Vidimo da ehli-sunnet ima podijeljene stavove kada je u pitanju propis osobe koja ostavi namaz. Oba mišljenja imaju autentične argumente na koje se pozivaju i nije dozvoljeno ni jednoj skupini da smatra suprotno mišljenje ništavnim. Dozvoljeno je preferirati jedno mišljenje s mogućnošću njegove slabosti i smatrati suprotno mišljenje slabim s mogućnošću njegove autentičnosti, a Allah najbolje zna.

mr.Safet Kuduzovic