HADIS DANA

Zejd b. Halid el-Džuheni, r.a., prenosi od Allahovog Poslanika, s.a.v.s., da je rekao: „Ko pripremi iftar postaču, imat će nagradu kao i on, a da se postaču njegovi sevapi uopće ne umanje“! 

KVZ.»DŽEMAT IZET NANIĆ»

DORNBIRN

بِسْــــــــــــــــــــــمِ اﷲِارَّحْمَنِ ارَّحِيم 

 

 Hutba napisao hfz.Midhat ef. Sejfić 

 

15.06.2018. / 01. ševval 1439.

 

RAMAZANSKI BAJRAM

(1. Ševval 1439. H. god.)

 

Neka je hvala Allahu, dž.š., Gospodaru svih svjetova. Neka su salavat i selam na Poslanika Muhammeda, s.a.v.s., njegovu časnu porodicu, ashabe i sve sljedbenike.

Braćo moja u Dini Islamu! Evo, hvala Dragom Allahu, izašli smo hairli iz ramazana. To ne kažem zato što mi je drago da je ramazan prošao. Nego zato što mi je drago da je ramazan prošao, a mi iskoristili njegove blagodati. Sada smo, hvala Dragom Allahu, bolji ljudi. Kroz post i teraviju očistili smo se od grijeha. A kroz post, Kur'an, zikrove i dove, kroz redovne i nafila-namaze, kroz zekat, sadekatul-fitr i druge sadake, natovarili smo na svoja leđa teško breme dobrih djela. Uz ramazan smo molili, a i danas molimo Dragog Allaha da nam dobra djela ukabuli i u sevap upiše.

Kroz post, tokom kojeg smo se suzdržavali i od halala i od harama, naučili smo da nam u životu na ovome svijetu nema druge nego saburati. Kroz sadaku, koju smo draga srca davali, naučili smo da nam za život na ovome svijetu ne treba mnogo blagodati i da ima puno ljudi, koji imaju veću potrebu za blagodatima nego mi. Kroz sve nabrojano smo naučili da smisao života na ovome svijetu nije uživanje u prolaznim ljepotama, nego priprema za uživanje u vječnim ljepotama. Priprema, koja zahtijeva naša duboka razmišljanja. Priprema, koja ne smije čekati da napunimo 40 godina.

O tome Uzvišeni Allah veli: "I nastoj time što ti je Allah dao da stekneš onaj svijet, a ne zaboravi ni svoj udio na ovome svijetu i čini drugima dobro, kao što je Allah tebi dobro učinio, i ne čini nered po Zemlji, jer Allah ne voli one koji nered čine." (El-Kasas, 77.)

A u vezi s tim je i priča, koju želim s vama podijeliti, a koja govori o jednom siromašnom zemljoradniku, koji je živio u jednom dalekom kraljevstvu. U njemu je, naime, gorjela želja za bogastvom, tako jaka da je svaki čas mogla prerasti u pohlepu. Govorio je: "Kad bi mi neko ponudio toliko zemlje koliko mogu da obrađujem, ništa mi više ne bi bilo potrebno! Kad bih imao svoj posjed, bio bih pravi čovjek."

Jednog dana kroz njegovo selo je prolazio kralj. Saznavši za njegovu želju, reče da je spreman da mu je ispuni. "Dat ću ti toliko zemlje koliko mogneš obići za jedan dan, od izlaska do zalaska sunca.", obeća kralj pokazavši mu mjesto sa kojeg će sutradan ujutru krenuti i na koje će se vratiti sa zalaskom sunca. Siromah se jako obradovao iznenadnom daru i čim je sunce izašlo, požurio je, zapravo potrčao plodnom ravnicom da što više obiđe, jer će to još danas sve biti njegovo.

"Idem još onu livadu... Treba mi šuma... Na onom brežuljku ću napraviti kuću... Ondje vikendicu..." Trčao je sve do podne i došao do jezera koje mu se svidjelo pa je požurio i njega da obiđe. Dok je trčao, zaboravio je na vrijeme, koje je brzo teklo. Sunce je naginjalo ka zapadu kada je zaobišao jezero, i tek tada se sjetio da mora stići prije zalaska sunca na mjesto sa kojeg je krenuo. Pošto je bio podaleko, morao je trčati iznad svoje snage u strahu da ne zakasni i sve izgubi. Jedva je disao. Još malo mu je trebalo do cilja, možda ni kilometar, kada je ugledao kako sunce već zalazi.

Posljednje zrake sunca su obasjavale kraljeve ljude koji su ga čekali. Posljednji koraci umornog seljaka bili su teški kao da je na nogama imao olovne čizme, ali je stisnuo zube. Konačno! Zadnji korak! Zadnja zraka sunca! Stigao je i istog časa se srušio na zemlju. Htio je nešto da kaže, ali više nije imao snage. Svijet se okupio oko njega, ali se on nije micao. Bio je mrtav.

Zatim je došao kralj kako bi mu ispunio svoje obećanje. Međutim, kad je vidio čovjeka, samo je okupljenom svijetu rekao: ''Dajte ovom čovjeku onoliko zemlje koliko mu treba.''

Braćo moja lijepa! Mnogo je naših ljudi koji na ovome svijetu žive poput ovog zemljoradnika. Zato podsjećam sebe i vas na suru et-Tekasur, u kojoj Uzvišeni Allah opominje:

''Zaokuplja vas nastojanje da što bogatiji budete, sve dok mezare ne naselite. A ne valja tako, znat ćete vi! I još jednom, ne valja tako, znat ćete vi! Ne valja tako, nek znate pouzdano, Džehennem ćete vidjeti! Zatim ćete ga jasno vidjeti. Potom ćete toga dana za blagodati pitani biti.'' (Et-Tekasur, 1-8.)

Braćo moja! To što smo izašli iz ramazana, ne znači da smo izašli iz Islama! Zato pozivam sebe i vas! Dok ova tri dana budemo posjećivali svoju rodbinu, prijatelje i komšije i dok budemo sa njima razmjenjivali slatke riječi i zalogaje, razmišljajmo o porukama današnje hutbe!

Neka su vam hairli i berićetli dani Ramazanskog bajrama i da ih u zdravlju i rahatluku provedete sa svojim najmilijim.

 

BAJRAM ŠERIF MUBAREK OLSUN!

Ram-bajram 1439..doc
Microsoft Word Dokument 41.0 KB

BAJRAMSKA PORUKA

 

Hvala Allahu, Gospodaru svjetova, Koji nam je svako dobro dao i Koji nas je Svojom uputom počastio. Allahovu milost priželjkujemo. Njegovom se dobru nadamo i Njegov oprost molimo. Svjedočimo da je Muhammed Njegov poslanik. On je naš uzor i naš zagovornik na Sudnjem danu. Molimo Ga da nas poživi u Svojoj vjeri i da nam nikada ne dopusti da budemo na nekom drugom putu.

Poštovana braćo, cijenjene sestre!

Bajram je radost vjernika i vjernica. Ona nas obasipa pri svakom našem susretu. Ona dolazi nakon našeg velikog uspjeha u namjeri da iskažemo pokornost Allahu, podnoseći veliku žrtvu i odricanje u Njegovo ime.

Danas nam je Allah, iz Svoje neizmjerne dobrote, otvorio kapije Svoje milosti i oprosta i pružio nam nadu i utjehu. To je nada da je ovaj svijet moguć bolji i da će on i biti bolji. To je utjeha da se možemo izbaviti iz kaljuže u koju smo sami upali, da je On uvijek tu, a do nas je koliko ćemo biti blizu ili daleko od Njega.

Bili smo Njegovi gosti u ramazanu, u mubarek vremenu, na duhovnoj gozbi kakvoj nema ravne. Svakome od nas je bilo dopušteno da uzme za sebe onoliko koliko mu je duša zaiskala i koliko joj je bilo potrebno.

Živjeli smo u mjesecu obilne Allahove milosti. U ramazanu se posebno uzdamo u pravedni Božiji sud, kada će naši tereti biti olakšani, brige otklonjene, suze i znoj obrisani, a radost i osmijeh vraćeni na naša lica. Znamo da je Božija staza trnovita, ali njome ustrajno hodamo, u nadi da ćemo, ipak, sigurni stići do cilja.

Iskustva ranijih generacija govore nam da su čvrsta vjera u Allaha i ustrajnost u ispunjavanju preuzetih obaveza, na koje smo pristali šehadetom, učinili da zajednica vjernika raste i razvija se. Muhammed, a.s., podučio nas je da je istrajnost (istiqamet) u vjeri temelj na kome vjernik gradi svoje zdanje imana, islama i ihsana. Uputio nas je riječima: Reci, vjerujem u Allaha, a potom ustraj, u svojoj vjeri (Muslim, 38).

Vjera i dobrota su zadužbine koje su nam ostavili Božiji prijatelji i evlije. Oni su svjedočili vjeru i nisu gubili nadu i onda kada je sve u očima drugih izgledalo gotovo, kada se mislilo da je zlo konačno trijumfovalo.

Vjera je nasihat (savjet), govorio je Muhammed, a.s. Ona nam govori kako bi bilo najbolje postupati i ona budi našu savjest. U nju nema prisile, kako nam kazuje Kur'an časni. Allah ljude savjetuje i razlikuje ono što je dobro od onoga što je loše. On je Onaj Koji je i u dobru i u zlu stvorio klicu kušnje, da bi ustanovio kako ćemo se ponijeti i kako ćemo postupiti. Iz svega bismo morali uzimati pouku, kakva god ona bila.

Božija riječ nas drži blizu naših korijena i naših praroditelja Adema i Have. Allah je udahnuo od Svoga Ruha u Adema, što je Muhammed, a.s., iskazao u svom poznatom hadisu: Bog je stvorio Adema na Svoju priliku.

Ta Božija slika reflektira u nama, kako su nas učili veliki muslimanski mistici (sufije), Božija lijepa imena. Zbog toga je, kazuju oni, od svih Božijih zabrana, skrnavljenje ljudskog lika i njegovog hurmeta najveći grijeh. Povrijediti ljudsko dostojanstvo znači poniziti Božije djelo, a to je isto kao i izjednačiti se s Iblisom, biti proklet, omrznut i odbačen. Adem je stvorenje koje uči i griješi, ali svoje greške nastoji ispraviti pokajanjem i nastojanjem da učini dobro koje će pobrisati zlo. U vasijetu kojeg je Vjerovjesnik, a.s., ostavio Ebu Zerru, stoji: Boj se Allaha, gdje god da si! Poslije učinjenog grijeha, učini dobro djelo, kojim ćeš ga pobrisati i prema ljudima se na najljepši način ophodi. (Tirmizi, 1987)

Obožavati Boga (ubudijjett) znači predano služiti Njemu i Njegovoj riječi, ispunjavati nalog vjere, predano kao musliman i pouzdano kao mu'min. U svakom od nas leži polog vjere još iz ezela, emanet na koji smo pristali onda kada su se naše duše zaklele Bogu na poslušnost. Allah nam budi uspomenu na taj zavjet riječima: Nisam li Ja Gospodar vaš! Odgovorili smo: „Jesi! Mi svjedočimo!“

Od tada čovjek u sebi nosi odgovornost koju nikako ne može izbjeći. Bježanje od nje neće nas razriješiti bremena kojega smo uprtili.

Allah nas je učinio čuvarima praiskonskih vrijednosti života na zemlji. Naša ulema ih je nabrojala i ukazala na njih, kao na primordijalne vrijednosti čuvanja života, slobodnog ispoljavanja vjere, slobode misli i savjesti, poštivanje ljudskog dostojanstva, očuvanja ljudske vrste kroz porodicu u zajednici ljudi i sigurnost stečene imovine svakog pojedinca.

Ostavljajući svoj vasijet muslimanima, Vjerovjesnik je kazao: Nemojte jedan drugom zavidjeti! Nemojte iz mržnje jedan drugom leđa okretati! Nemojte se u imetku nečasno jedan s drugim nadmetati; budite, o Božije sluge, prava braća! Vjernik je vjerniku brat! Neka mu ne čini nasilje, neka ga ne napušta, neka ga ne vara i neka ga ne ponižava. Bogobojaznost je ovdje (u srcu). Ponovio je to tri puta, a onda rekao: Dosta je čovjeku zla da ponizi svog brata. Muslimanu je zabranjeno oskrnaviti život svog brata, njegov imetak i čast.

Muslimanu je važnije sačuvati tuđu čast i obraz od bilo kakvog ovodunjalučkog cilja. Nadmetanje, u politici ili u kakvom poslu, ne smije preći ove granice. Ko se od muslimana ne bude držao ove Vjerovjesnikove oporuke, izdao je emanet vjere, okrenuo leđa Bogu, Vjerovjesniku i zajednici muslimana. Vrijeme koje je pred nama govorit će o nama, ko smo i kakvi smo.

Draga braćo.

Poslušajmo danas nekoliko riječi o čestitosti, poštenom odnosu prema drugima i prema onome za što smo odgovorni, kao i o dobročinstvu i iskrenosti prema sebi i ljudima. Uzvišeni Allah je kazao: Nije čestitost u tome da okrećete svoja lica istoku ili zapadu. Čestiti su oni koji vjeruju u Allaha, i u onaj svijet, i u meleke, i u knjige, i u vjerovjesnike i koji od imetka, iako im je drag, daju rodbini, i siročadi, i siromasima, i putnicima namjernicima, i prosjacima, i za otkup iz ropstva i koji molitvu obavljaju i zekat daju i koji obavezu svoju, kada je preuzmu, ispunjavaju… (El-Bekare, 177)

Kur'an još kaže i ovo: Nema kakva dobra u mnogim njihovim tajnim razgovorima, osim kada traže da se milostinja daje, ili da se dobra djela čine ili da se uspostavlja sloga među ljudima. A ko to čini da Božiju naklonost stekne Mi ćemo mu, sigurno, veliku nagradu dati. (En-Nisa, 114)

Čestiti i dobri ljudi su oni koji žive u zajednici i za nju, koji doprinose dobru i bore se da ljudima olakšaju život, brinući se za njih, čuvajući njihov posao, njihovo zdravlje, obrazovanje i mir. Poslanik, a.s., kazao je i da je čestitost u lijepom ophođenju s ljudima. Dobročinstva i čestitosti nema kod onih ljudi od kojih su komšiluk i drugi ljudi stalno bihuzur i stalno uznemireni. A Abdullah, sin Omerov, r.a., rekao je: „Biti čestit nije teško: vedro lice i blag jezik“.

Draga braćo i sestre!

U ovom velikom danu naše radosti i zajedništva, neka mi bude dozvoljeno kazati nekoliko riječi o našoj zajednici, koju smo kao emanet naslijedili od naših očeva, a oni od njihovih očeva i sve tako do Muhammeda (a.s.). Uzvišeni Allah u časnom Kur'anu na nekoliko mjesta ponavlja: Ova vaša zajednica (ummet) jedna je zajednica, a Ja sam vaš Gospodar, i zato Meni služite (El-Enbija, 92). Na drugom mjestu naglašava: Ovo je, uistinu, vaša zajednica (ummet), jedna ista, a Ja sam vaš Gospodar, pa me se pričuvajte! (El-Mu'minun, 52)

Jedinstvo zajednice muslimana je farz, važniji od bilo kojeg drugog, o čemu postoji koncenzus (idžma) uleme u svim vremenima. Koliko je ono važno govori i predaja koju prenosi Ibn Mes'ud, u kojoj se izlazak iz vjere poistovjećuje s izlaskom iz zajednice muslimana (Muslim, 1676; Buhari, 6878). Svi vjerovjesnici su pozivali monoteizmu i pripadnosti jednoj zajednici vjernika. Jedan je Bog, Allah, i jedna je zajednica muslimana.

S vremena na vrijeme, pojave se u našem ummetu ljudi koji su zastranili i u sekte se podijelili, unoseći pometnju među braću i sestre. Rade to pomognuti obavještajnim službama zemalja koje imaju svoje interese, bilo da su s istoka ili sa zapada. Danas, naše muslimane u Srbiji prži žeravica podjela, koja ostavlja nagorjele ožiljke na njihovom tkivu koji teško zarastaju. Moramo iz toga uzeti pouku.

Draga braćo i sestre!

U prirodi je svakog čovjeka da voli svoju zemlju, svoju domovinu. Svaki musliman, koji drži do sebe, zna da je država zajednička kuća, dom u kome obitava njegov narod. Naši učeni ljudi su nas učili da je ljubav prema domovini dio vjere. Jer, domovina nije samo fizička već i duhovna kategorija. Svojim primjerom je to pokazao i sam Poslanik, a.s., u najtežem trenutku svoje misije, na putu Hidžre. Napustivši Meku, s obližnjeg brežuljka pored nje, on se okrenuo da je još jednom pogleda, i kazao: Bogami, da me tvoji stanovnici nisu primorali da te napustim, nikada te ne bih ostavio.

Poslanik je ostao vezan za svoj rodni grad Meku, makar je smrt dočekao u Medini. O njegovoj ljubavi prema rodnom gradu i Kur'an govori u ajetima o promjeni kible. Njegov primjer neka bude naše trajno nadahnuće i inspiracija o tome da tijelo može napustiti dom, ali da ga duh uvijek nosi sa sobom. Kako da zaboravimo našu Bosnu: njeno Podrinje i Hercegovinu, njenu Krajinu i Posavinu! Kako da ostavimo Sandžak, da nam uvehne otrgnut iz srca, iščupan iz prsa. Kako da to učinimo s bilo kojim krajičkom naše postojbine! Zovu nas i mame da pružamo ruke tuđini, a rodnu grudu nam otimaju.

Trebamo se prebrojati, presabrati, dozvati pameti i okrenuti jedni drugima. Ostat će pusti naši krajevi, a samo naše džamije će govoriti da smo nekada tu živjeli. Kako god bilo, mi smo jedni drugima najpreči. Teško onima koji u migrantskim redovima čekaju da drugi o njima odluče, a sami ne poduzimaju ništa.

I, na kraju, braćo i sestre, naš put je uvijek bio jasno omeđen i ucrtan. Vjerujmo u Allaha, držimo se Njegove riječi i izvršavajmo ono što nam je On stavio u obavezu.

Budimo otvorenih srca prema drugima, činimo im dobro, a čuvajmo i njih i sebe od zla. Trudimo se da svojim radom steknemo dobro ovog i budućeg svijeta. Budimo svjesni da nema nagrade bez truda i dobra djela. Upućujmo dovu Allahu, jer primljena dova može promijeniti našu sudbinu.

Braćo i sestre.

Drugi dan Ramazanskog bajrama u Bosni i Hercegovini se prema Takvimu IZ u BiH obilježava i kao Dan šehida. To je dan u kojem se sjećamo svih onih koji su kroz dugu historiju zemlje Bosne dali svoje živote za slobodu. Naša je trajna obaveza sjećanje na njih i briga o porodicama.

Praštajmo jedni drugima, jer to učvršćuje veze među ljudima i narodima, i oslobađa nas teških tereta prošlosti. Gradimo stoljeće mira, podižimo zajedno naše porodice u slozi i prijateljstvu.

Muslimanima u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Sloveniji, Srbiji i dijaspori želim sretne i berićetne bajramske dane. Provedimo ih s porodicom, rodbinom i prijateljima.

Siromašnima želim povećanje nafake, bolesnima ozdravljenje, a svima puno zdravlja i porodične i svake druge sreće.

Bajram šerif mubarek olsun!

 

 

Dr. Husein ef. Kavazović

 

  • Reisul-ulema IZ BiH
Reisova bajramska hutba.doc
Microsoft Word Dokument 67.5 KB