A GDJE SMO MI? Neka je hvala Allahu, dž.š., Gospodaru svih svjetova. Neka su salavat i selam na Poslanika Muhammeda, s.a.v.s., njegovu časnu porodicu, ashabe i sve sljedbenike, koji znaju gdje su. Braćo moja u Dini Islamu! U onom poznatom hadisu, u kome Poslanik, s.a.v.s., savjetuje svog amidžića (kasnije poznatog mufessira) Abdullaha ibn Abbasa, r.a., između ostalog stoji: ''Čuvaj Allaha, pa ćeš Ga uvijek naći pred sobom.'' (hadis sahih, bilježi Tirmizija) Ove riječi u potpunosti odgovaraju onoj poznatoj definiciji bogatstva koju je dao hfz. Bugari, a koja glasi: ''Bogat je onaj koji ima Boga uza se.'' Drugim riječima, onaj koji nema Boga uza se, taj je obična fukara pa makar imao i milione i milijarde eura. Jer materijalno bogatstvo nije istinsko bogatstvo i ono ne donosi sreću. Prolazne užitka DA, ali sreću NE. To mi možemo vidjeti i osjetiti u svom životu, kao što smo vidjeli i u prošloj hutbi u primjeru Uvejsa el-Karenija, koji od Dunjaluka skoro da ništa nije imao, ali za kim su čuveni hazreti Omer i Alija, r.a., tragali kako bi ga vidjeli i ukazali mu poštovanje. Braćo moja, sa Bogom je sve moguće, čak i ono što nama izgleda nemoguće. Kada je prije par godina jedan moj prijatelj doživio udes na poslu i tom prilikom kičmu polomio, doktori su mu dali samo 5% šanse da će ponovo prohodati. Ali kada je nakon izvjesnog vremena ponovo stao na noge, doktor ga je upitao: ''Kakav si sa Njim?'' Prijatelj upita: ''S kim?'' ''Sa Njim.'' – reče doktor i pokaza kažiprstom prema gore. Tj. sa Bogom. Prijatelj reče: ''Vaki.'', i pokaza palac. Onda doktor pokaza rukom na telefon i reče mu: ''Nazovi Ga i zahvali Mu se.'' ''Sigurno.'' – reče moj prijatelj. Sličan primjer sam imao i sa svojim ocem, koji je prije 2-3 sedmice imao dvije teške operacije, nakon kojih su ga doktori bili otpisali. Hvala Allahu, preživio je i polahko se oporavlja. Braćo draga, šta želim sa današnjom hutbom? Želim da analiziramo svoje stanje i svoj život, i da vidimo o čemu mi to, ustvari, razmišljamo i šta nam je to važno u životu. U životu, koga nam je Dragi Allah podario i koji će završiti onda kada to Dragi Allah bude htio, jer su u Njegovoj Ruci i život i smrt. U životu koji će se nastaviti, prvo kratkotrajno u Berzehu a onda i vječno na Ahiretu. U tom smislu želim se ponovo poslužiti primjerom halife Omera, r.a., i prisjetiti se njegove posljednje želje na Dunjaluku. Naime, kada je hazreti Omer bio ranjen, ljudi su ga polegli a zatim mu donijeli mlijeko da popije. Kada ga je popio, mlijeko je izašlo iz njegove rane na boku. Doktor tada reče: ''Oporuči, vođo pravovjernih, jer nećeš dugo poživjeti.'' Tada Omer pozva svog sina Abdullaha, r.a., i reče mu: ''Dovedi mi Huzejfu ibn Jemana.'' Došao je Huzejfe, r.a., (ashab kome je Poslanik, s.a.v.s., dao popis imena svih munafika (licemjera), i koja su znali samo Allah, Poslanik i Huzejfe), pa ga Omer upita: ''Huzejfe, zaklinjem te Allahom, da li je Allahov Poslanik spomenuo moje ime među munaficima?'' Huzejfe je šutio dok su mu suze tekle niz obraze. Zatim reče: ''Omere, povjerena mi je tajna koju ne mogu nikome odati.'' Omer ponovo reče: ''Tako ti Allaha, reci mi je li Poslanik spomenuo moje ime među njima?'' Huzejfe ponovo zaplaka i reče: ''Reći ću tebi i nikome više. Tako mi Allaha, nikada nije spomenuo tvoje ime među njima!'' Omer tada reče svom sinu Abdullahu: ''Još mi je samo jedna želja ostala na Dunjaluku.'' Abdullah ga upita: ''A koja je to želja, oče?'' Omer reče: ''Da budem ukopan pored Allahovog Poslanika! Sine, otiđi kod Aiše, majke vjernika, i nemoj joj reći: 'Vođa pravovjernih traži dozvolu', već reci: 'Omer traži tvoju dozvolu, jer ti si vlasnica kuće. Hoćeš li dozvoliti da se Omer ukopa pored svojih drugova?'' Aiša, r.a., je odgovorila: ''Taj sam mezar čuvala za sebe, ali ga danas ustupam Omeru.'' Abdullah se vrati s radosnom viješću i nađe Omera kako leži sa obrazom na zemlji. Sjede pored njega i podiže mu glavu na svoje krilo. Omer ga pogleda i reče: ''Kada me preneseš i klanjaš mi dženazu u Poslanikovoj džamiji, pogledaj Huzejfu. Ako mi i on bude klanjao dženazu, znaj da nisam bio među munaficima, pa me tada odnesi do kuće Allahovog Poslanika.'' Kada su Omera odnijeli u džamiju, Huzejfe mu je klanjao dženazu. Abdullah se tome obradovao a zatim odnio Omerovo tijelo do Aišine kuće. Stao je na vrata i rekao: ''Majko naša, tvoj sin Omer je pred vratima, hoćeš li mu dozvoliti da uđe?'' Aiša odgovori: ''Unesite ga.'' Tako je Omer ukopan pored svojih drugova, Allahovog Poslanika, s.a.v.s., i Ebu Bekra, r.a. Braćo moja, Omeru je još za života bio obećan Džennet, ali je ipak tražio od Uvejsa el-Karenija da moli oprost za njega; neustrašivi Omer, kome je Džennet obećan, strahuje od činjenice da je možda i on jedan od munafika; Omer, kome je Džennet obećan, do zadnjeg daha se bori da Džennet ne izgubi. A šta je sa nama, kojima Džennet nije direktno obećan? Da li se, i u kojoj mjeri, borimo da ga steknemo? Da li se i mi bojimo licemjerstva i bježimo li što dalje od njega? I čime, uopće, zanimamo i okupiramo svoje misli? Molim Dragog Allaha da nas uputi na Pravi put, da nam pruži dio Svoje neizmjerne milosti i da nam pomogne da ispravno odgovorimo na pitanja: ''Ko smo?'', ''Gdje smo?'' i ''Kuda idemo?'' Amin.