HADIS DANA

Hutba reisul-uleme

Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini dr. Huseina Kavazovića povodom 25. godišnjice Genocida u Srebrenici

Gazi Husrev-begova džamija, Sarajevo, 19. zu-l-kade, 1441./ 10. juli 2020.

Hvaljen neka je Allah, Gospodar svjetova, s Čijim imenom započinjemo svaku našu dovu, svako naše obraćanje i svaki naš dobar posao.

Neka su salavati i selami na sve vjerovjesnike i posljednjeg među njima, voljenog Muhammeda, a.s., njegovu porodicu i ashabe.

Ištemo oprost i milost za naše šehide u ovom danu i u svakom danu u kome sunce izađe. U našim srcima i u našim dovama su sinovi i kćerke Srebrenice, i živi, i mrtvi, mučki ubijeni od ruku zločinaca u zločinu Genocida. Proklet neka je svaki zločinac i njegovo djelo i oni koji su mu pomagali, do Sudnjega dana.

Braćo i sestre!

Danas je petak, 10. juli 2020. godine. Vrijeme je džuma-namaza. Mu'mini su u svojim džamijama na namazima, skrušeno u svojim dovama spominju Allaha, moleći za Njegovu milost i oprost. Zahvalni smo na blagodatima koje nam On daruje svakoga dana. Ovdje smo na Njegov poziv, jer je petak dan našeg zajedničkog namaza, dan obnovljenog zavjeta da ćemo slušati Allahovu riječ i odazivati se Njegovom pozivu.

Snaga vjere jednog muslimana ogleda se u njegovom moralnom ponašanju u teškoćama i nevoljama i u istrajnosti na Božijem putu. Musliman, čija vjera u Boga je čvrsta i postojana, neće pokleknuti u teškoćama i tegobama, pa čak ni onda kada je i njegov život u pitanju. Iskren musliman će strpljivo podnositi nedaće, koje pogode njega i njegove bližnje, i spreman je podijeliti s drugima patnju, dajući sve od sebe da otkloni nesreću i bol, pružajući pomoć i dijeleći saosjećanje s drugima. Temelj naše vjere u Boga je naše uvjerenje da su snaga vjere u Allaha i povjerenje u vjerovjesnika Muhammeda i zajednicu vjernika ono iz čega crpimo svoju snagu i na čemu temeljimo svoj moral.

Allah, dž.š., kaže: „A snaga je u Allaha i u Vjerovjesnika i u vjernika, ali licemjeri neće da znaju“. (El-Munafikun, 8)

Bračo i sestre.

Moralna veličina jednog muslimana ogleda se u njegovoj odlučnosti da ustrajno vrši dobra djela, čak i prema onima koji su mu učinili nepravdu. Bez praštanja u zajednici i pokajanja u sebi nema mentalnog zdravlja zajednice, niti moralnog ozdravljenja pojedinca. Praštanje i kajanje su nepresušni izvori dobra, dobročinstva i vjerničke ljepote, koji su neophodni za život u svakom vremenu i na svakom mjestu. Praštanje je snaga i vrhunac vjere, a kajanje hrabrost da se prizna vlastita greška. Jedno od lijepih Allahovih imena je Onaj Koji mnogo prašta i Koji je milostiv.

Njegove su riječi: „Strpljivo podnositi i praštati – tako treba svaki pametan postupiti“. (Eš-Šura, 43). Ovaj kur'anski ajet bi trebalo da bude zapisan u srcu svakog vjernika, kao i hadis Allahovog vjerovjesnika Muhammeda, a.s., koji je rekao: „Griješni su sinovi Ademovi, a najbolji među njima su oni koji se kaju“.

Dostojanstvo jednog muslimana ogleda se u tome da drugima dadne do znanja da pamti i ne zaboravlja dobro koje su mu učinili, ali i zlo koje su mu nanijeli. Muhammed, a.s., poučio nas je da nije dobar onaj musliman koji nije zahvalan ljudima na dobru, jer: „Ko nije zahvalan ljudima nije zahvalan ni Bogu“. Također nas je poučio da nije savjestan musliman onaj koji dozvoli da ga iznova varaju, odnosno da ga „zmija ujede dva puta iz iste rupe“.

Nema veće sramote od one u kojoj musliman živi ponižen u vlastitoj kući.

Priroda naše vjere zahtijeva pobunu protiv poniženja, odlučnost u borbi protiv zla i nepravde gdje god da se nađu.

Braćo i sestre.

Ne poginjite glavu pred zlom i nasiljem, jer zlobnici i nasilnici ne zaslužuju da im se klanjamo, poginjemo glave i osjećamo strah i strahopoštovanje prema njima. Neka nam uvijek budu na umu Allahove riječi: „I ne bojte ih se, a bojte se Mene, ako ste vjernici“. (Alu Imran, 175)

Istine i darovi vjere moraju biti primljeni slobodno, a ne prisilno. Vjera ne trpi ropski odnos među ljudima. Naša pokornost pripada Bogu. Koliko god da živimo, na kraju puta ćemo morati stati licem u lice s Tajnom života i posvjedočiti istinu o sebi pred Gospodarem svijeta. Ali, vjera od nas zahtijeva da i u našem ovozemaljskom životu stanemo jedni naspram drugih, da pogledamo jedni drugima u lice i da priznamo vlastite greške i zlo koje je počinjeno, u nadi da će nas istina iznova sjediniti i osloboditi.

Vjera koja se iskreno ispovijeda Bogu od nas traži da odbacimo od sebe đavolje slavljenje zločina i njegovih izvršilaca. Traži da odbacimo lažne heroje, ubice i da prihvatimo riječ Božiju koja nam je došla kao spasiteljica i radosna vijest, kazana ustima navjestitelja Musaa, Isaa i Muhammeda, neka je na sve njih Božiji mir i spas.

U ovim danima našeg sjećanja na braću i sestre, žrtve Genocida u Srebrenici, iznova potvrđujemo davno izrečenu istinu vjere: ne može čovjek služiti samome sebi, a da ne počne ljubiti svoj lik ili lik svog naroda, pretvarajući ga u lažno božanstvo. Znajte, braćo i sestre, ako čovjek ne štuje istinitog Boga, ako njegovi ciljevi nisu u službi dobra, tada on sebi sazdaje lažne bogove, da bi opravdao svoje zlo. A dobro i zlo nisu isto, kaže Kur'an, makar nas i zbunjivalo mnoštvo zla, koje u svijetu vidimo svaki dan.

Na licu svake žrtve zločina, ma gdje zločin bio počinjen, krvavi su tragovi lažne vjere i krivovjerja. Vidimo to na svakom mjestu, a posebno u mezarju Genocida u Potočarima.

Bijeli nišani na mezarju u Potočarima su svjedoci. Njihova slika će opominjati i onda kada nas ne bude da kao živi svjedoci govorimo o zlu koje je počinjeno rukama onih koji su ga u svojoj duši zametnuli. Dovom ćemo čuvati sjećanje na naše najmilije, otimat ćemo njihove likove od zaborava, uvjereni u njihovu nevinost i besmrtnost.

Braćo i sestre.

Prošlo je dvadeset i pet godina od kada su oni koji su bili srpska vojska i policija počinili genocid u Srebrenici. Posljedice tog zla, koje se obrušilo na naše živote, osjećamo svi, na mnogo načina u našoj zemlji i u svijetu. Kolika je bila silina zla koja se sručila na Srebrenicu govori nam i to s kakvim poteškoćama se susrećemo i danas da ga zaustavimo i prekinemo ga.

Sada mnogo jasnije vidimo da se zlo Genocida iz Srebrenice ne može lahko savladati i da će njegov otrov još dugo cirkulirati ovim prostorima. Razlog tome je što se zlo ne može prevladati pasivnim odnosom članova zajednice. Sa zlom se mora voditi borba; na njega se mora ukazati; ono se mora osuditi i prezreti, inače će poželjeti da trijumfuje, da se pokaže kao dobro i korisno. Zadnjih godina smo svjedoci takvih pokušaja. Zlo Genocida iz Srebrenice puzajući nastoji zadobiti glas među nama, podići glavu i opravdati svoje postojanje.

I danas, dvadeset i pet godina poslije, zapanjeni smo da, i pored svih saznanja i potvrđenih činjenica u sudskim presudama o onome što se dogodilo u Srebrenici, svjedočimo ljudskom beščašću onih koji to zlo podržavaju i negiraju. Nije rijetkost da promotori tog zla budu institucionalno nagrađivani. Primjer za to je Švedska kraljevska akademija. Zbunjuje nas oklijevanje OHR-a da nametne zakon o zabrani negiranja genocida i zločina u Srebrenici i na drugim mjestima. To oklijevanje nas podsjeća na jeftinu trgovinu i podilaženje zlu.

Sve to nas vraća u vrijeme Agresije, kada je zbog oklijevanja Vijeća sigurnosti UN-a, genocid u Srebrenici i počinjen. Na drugoj strani, raduje nas što zemlje, poput Velike Britanije, Kanade i Sjedinjenih Američkih Država, čvrsto stoje uz žrtve i ne dozvoljavaju da se Srebrenica zaboravi.

Braćo i sestre.

Uprkos svim poteškoćama, život u Srebrenici se obnavlja. Istina o onome što se dogodilo polahko, poput sunčevih zraka, razgoni tamu koja bi željela vječno ovladati ovim prelijepim gradom. Ljudi prilaze jedni drugima, svjesni tereta koji im je natovaren na njihova slabašna pleća. Vjerujem da će muslimani i pravoslavci naći načina da razumiju jedni druge i da jedni drugima pomognu. Prošlost koja je teška može biti i prilika za bolje upoznavanje i za bolju budućnost.

Svi dobri ljudi sa svih strana trebaju pomoći Srebrenici, ne tako što će šutjeti o onome što se dogodilo, već upravo tako što će nastojati objasniti odakle je zlo došlo, kako bi ga se razumjelo. Srebrenica bi trebala postati mjesto kulture sjećanja, ne samo na Genocid u njoj, već na sve što nam se događalo devedesetih godina prošlog stoljeća.

Sutra ćemo se okupiti na mezarju u Potočarima, da se namazom i dovom sjetimo naših najmilijih. Mi vjerujemo da su naši šehdi živi i da se raduju našem dolasku i svakoj našoj Fatihi koju im proučimo. Svaka naša posjeta njihovom mjestu boravka, njihovom mezaristanu u Potočarima, neprekinuti je živi razgovor koji traje i koji donosi smiraj dušama onih koji jedni za drugima žude. Neka svaka naša posjeta šehidskom mezaristanu bude naš zavjet da ćemo ostati okrenuti dobru i miru među ljudima. Kolika je blagodat mira znaju oni u koje se uselio nemir, kojima je nanesena teška bol i patnja. Pa, ipak, braćo i sestre, budimo svjesni Božijeg obećanja da je žrtvi ostavljena posljednja riječ – dova, i da između dove žrtve i Uzvišenog Boga nema perde, niti zastora.

Braćo i sestre, uputimo dove za nas, za naše najmilije, za žive i mrtve, u ovom danu sjećanja na braću i sestre čiji životi su postali vječni zalog naših zemaljskih života.

Gospodaru naš, Tebi okrećemo lica naša, moleći Te za Tvoju pomoć i zaštitu: zaštiti nas i druge od zle napasti naše i zle napasti dušmana naših, koji prema nama mržnju pokazuju i samilosti nemaju.

Gospodaru naš, obraduj naše šehide Tvojom zaštitom, milošću i oprostom, onako kako si im to u Svojoj knjizi obećao.

Gospodaru naš, pomozi nam da se u prsima našim ne nastani mržnja i osveta prema onima koji su nam zlo učinili, već da uvijek postupamo po pravdi koju Ti zahtijevaš.

Gospodaru naš, primi naše dove i dove onih koji su nas u vjeri pretekli, učvrsti nam pouzdanje u Tvoju riječ i zaštiti nas od naroda koji ne vjeruje.

Gospodaru naš, podari svim ljudima Svoju milost i blagoslov i uputi nas stazama mira i dobročinstva kojima ćeš Ti biti zadovoljan.

Gospodaru naš, podari nam dobro na ovom svijetu i dobro na budućem svijetu i sačuvaj nas teških dunjalučkih iskušenja, bolesti i rata.

Gospodaru naš, Ti si mir i od Tebe je mir, neka se slavi ime Tvoje uzvišeno, o Plemeniti!

Amin!