HADIS DANA

Roman “Vrisak do neba” autorice Hazete Hamzić Salihović ugledao svjetlo dana

KVZ.»DŽEMAT IZET NANIĆ»

DORNBIRN

بِسْــــــــــــــــــــــمِ اﷲِارَّحْمَنِ ارَّحِيم 

 Hutba napisao hfz.Midhat ef. Sejfić 

12. džumade-l-ula 1440.H. /18. januar 2019.g.

PRAVI PRIJATELJ

Neka je hvala Allahu, dž.š., Gospodaru svih svjetova. Neka su salavat i selam na Poslanika Muhammeda, s.a.v.s., njegovu časnu porodicu, ashabe i sve sljedbenike.

Braćo moja u Dini Islamu! Ma koliko se mi trudili da svoju djecu uputimo na Pravi put, veliku ulogu u njihovom životu igra upravo njihovo društvo, koje će ih ili učvrstiti na Pravom putu ili ih odvesti u zabludu. Zato ne treba da nas čudi što su djeca nekih uglednih ljudi, pa čak i imama, krenula lošim putem. Naravno, to ne treba da nas pokoleba kada je u pitanju odgoj naše djece. Mi treba da damo svoj maksimum u njihovom odgoju, da ih još od mekteba vežemo za džamiju i džemat i da ih uputimo na dobro društvo. U tom slučaju, čak ako jedno vrijeme i odu u pogrešnom pravcu, postoji velika vjerovatnoća da će se, kada malo sazriju i dođu pameti, vratiti na Pravi put.

S tim u vezi, danas želim s vama da podijelim slučaj mladića po imenu Ahmed, čija je životna priča poruka svima nama, a posebno našoj omladini. On poručuje:

''Zovem se Ahmed. Radim u fabrici auta, u naselju zvanom ''Šesti oktobar''. Kada sam pošao u srednju školu, osjetio sam da mi se život kojim živim nikako ne sviđa, pa sam odlučio da ga promijenim. Počeo sam pušiti cigare, ocjene u školi sam pokvario, a u moj život su ušli novi prohtjevi: izlasci, putovanja i noćni život sa mojim društvom.

Zatim sam upisao Vojnu akademiju, gdje sam stalno pravio probleme nadređenim i starijim kolegama. Nakon dvije godine odlučio sam: napustit ću Akademiju. Porodica me je ubjeđivala da nastavim školovanje, obećavajući da će mi dati sve što mi je potrebno. To je utjecalo na mene pa nisam napustio Akademiju. Ali, moj je život nastavio da tone u ponor, tako da su mi drugovi, zbog mog stalnog truda da što više skrenem sa Pravog puta, dali nadimak Šejtan. Bili smo zaokupljeni alkoholom, drogom, izlascima i djevojkama do te mjere da smo se počeli pitali: ''Ima li koji haram a da ga još nismo probali?'' Vidjeli smo da još nismo probali da uzmemo kamatu, pa smo i to počeli raditi, kako bismo dobili što više novca. Za nas je samo bilo važno da dokažemo da smo svaki grijeh počinili.

Nakon Akademije upisao sam Trgovački fakultet i odlučio da ne žurim sa diplomom, pa makar je i nakon deset godina dobio. Položio sam prvi semestar, ali sam pao na kraju. A onda sam počeo osjećati gađenje prema svom životu. Stalno sam osjećao dosadu. Nije postojalo ništa što bi moglo unijeti sreću i zadovoljstvo u moj život.

U drugoj godini sam se počeo malo interesovati za fakultet. Razmišljao sam o tome da se malo smirim. Udaljio sam se od svog društva, pa čak nisam volio ni da se sretnem sa nekima od njih. Jedino sam ostao u kontaktu sa prijateljem po imenu Ihab, koji je stanovao u mom komšiluku i išao sa mnom na Univerzitet. Njegov otac je radio u S. Arabiji, pa je Ihab jednom prilikom otputovao kod njega polovinom ramazana i vratio se potpuno drugačiji. Potpuno je promijenio svoj način života. Počeo je ići u džamiju. Čak je i način svog govora promijenio.

Ja sam to shvatio kao šalu, pa sam mu rekao: ''To ti je sad nešto naletilo. Opet ćeš se ti polahko promijeniti.'' Tako je naše prijateljstvo lagahno došlo do granice prekida.

Nastavio sam da učim, a dok sam učio uvijek sam pored sebe imao kasetofon, na kojem bih slušao muziku. Odjednom su mi dosadile sve kasete koje sam imao, pa sam našao jednu, a nisam znao šta je na njoj, i pustio je, kad ono nešto nalik Kur'anu. Saznao sam da je to bila veoma lijepa dova, po imenu ''plač'', koju prvi put čujem.

Jednog dana sam otišao u džamiju da klanjam ikindiju-namaz. Naravno, svi su se čudili otkud ja u džamiji? Nakon namaza osjetio sam kako me neko miluje po kosi, a potom me poljubi u glavu. Pogledah, kad ono čovjek iz komšiluka, prijatelj moga oca. Osjetio sam neko čudno strujanje u sebi, kao da mi tijelo drhti, a oči suze – osjećanje kakvo do tada nisam imao. Hvala Allahu, klanjao sam i akšam i jaciju tog dana u džamiji, a imam je učio ajete iz sure Ez-Zumer: ''Reci: 'O robovi moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će, sigurno, sve grijehe oprostiti; On, doista, mnogo prašta i milostiv je.''

Imao sam osjećaj da baš o meni govori. Dobio sam volju. Izlazeći iz džamije, iznenadio sam se kada sam ugledao svog prijatelja Ihaba, koji me je čekao. Zagrlio me je takvom toplinom, koju nikada neću zaboraviti. Poljubio me je i rekao veoma lijepe riječi: 'Budi siguran, gdje god da odeš, da nećeš naći smiraj osim na ovom mjestu, i da ćeš se njemu ponovo vratiti.' Nikada neću zaboraviti blagodat Allaha Uzvišenog, što mi je za prijatelja dao Ihaba.

Uskoro me je počeo upoznavati sa svojim prijateljima sa fakulteta – mladićima meni veoma čudnim, jer ja sam mislio da onaj ko se pridržava vjere mora biti star, sa bradom, naboranog lica. Mladići su bili sasvim normalni ljudi: pridržavaju se vjere, a u isto vrijeme izlaze u grad, bave se sportom, vesele se, uzimaju sve što im život nudi, ali uz uvjet da to bude u ime Allaha Uzvišenog i u skladu sa Njegovim zakonima. Na kraju sam našao društvo, koje je zamijenilo ono moje društvo i zajednicu u kojoj sam prije živio. Kod mene sada postoje druga pravila po kojima mjerim svoja djela i potupke: Bratstvo u ime Allaha i ljubav u ime Allaha.''

Molim Dragog Allaha da nas i našu djecu počasti ovakvim društvom. Amin.