KVZ.»DŽEMAT IZET NANIĆ»

DORNBIRN

Hutba napisao hfz.Midhat ef. Sejfić

بِسْمِ اللهِ الرَّحْمَنِ الرَّحِيم

 

22. džumade-l-ula 1436.H. / 13. mart 2015.g.

 

NIJE SVEJEDNO!


Hvala Allahu, dž.š., Gospodaru svih svjetova. Neka su salavat i selam na Poslanika Muhammeda, a.s, njegovu časnu porodicu, ashabe i sve sljedbenike.

Poslanik, a.s., poručuje: ''Niko od vas neće biti mumin (vjernik) sve dok ne bude želio svome bratu ono što želi i sebi." (Muttefekun alejhi)

Braćo moja u Islamu! Kada je Uzvišeni Allah stvorio čovjeka od ilovačeod blata ustajalog, nije ga ostavio takvog nego je u njega dušu udahnuo, i tek tada je naredio melekima da mu sedždu učine.

Danas, nažalost, mi živimo u vremenu kada čovjek postaje sve manje čovjek a sve više hladna mašina, programirana prema potrebama i tempu savremenog društva, stroj bez emocija, bez ljubavi, bez vjere. Čovjek je poprimio karakteristike materije. Mrtav – hladan.

Kakvo je to stanje duše u kojem čovjek ne saosjeća sa svojim bratom dok ovaj prolazi kroz teška životna iskušenja? Šta se dogodilo sa onim duhovnim čulom koje se zove srce? Očito je da je duhovna sfera današnjeg čovjeka pomračena. Na njegovim duhovnim čulima su debele naslage tame. Čovjek današnjice je ravnodušan. Sebičan. On ne vidi ništa. Njegovo srce je kameno. A njemu je svejedno.

Poslanik, a.s., to stanje opisuje ovako: ''Kada vjernik napravi grešku, na njegovom srcu nastane crna tačka (mrlja). Ukoliko se pokaje i povrati, njegovo srce se očisti, a ukoliko poveća griješenje, i ta mrlja se povećava sve dok sasvim ne prekrije srce. To je hrđa za koju Uzvišeni Allah kaže: 'Ne, naprotiv. Ono što su stjecali kao hrđa je prekrilo srca njihova (El-Mutaffifin, 14.).' '' (Tirmizi, Nesa'i i ibn Madže)

Čime se liječi ravnodušnost? Zikrom! Sjećanjem na Dragog Allaha i razvijanjem svijesti o Njegovoj sveprisutnosti. Zikr oživljava i osvjetljava srce, te skida sa njega naslage grijeha. A najbolji zikr jeste namaz.

Braćo moja! Neka nam ne bude svejedno(!): hoćemo li dovoditi djecu u džamiju i mekteb ili nećemo; hoće li se naša djeca sastajati u kafanama ili u džamiji; hoćemo li mi dolaziti u džamiju ili nećemo; hoćemo li biti članovi ovog džemata, bez obzira što smo članovi i u Bosni, ili nećemo; hoćemo li podržati rad ovog džemata ili nećemo; hoćemo li, na primjer, sutra doći na džematsku večeru, a tako i na ostale džematske aktivnosti, ili nećemo; hoće li ovaj džemat uopće postojati ili neće; hoće li biti Islama na ovim prostorima ili neće; hoćemo li mi biti muslimani ili nećemo. Itd.

Prenosi se da je jedan od učenih etba'i tabi'ina Abdullah ibn El-Mubarek krenuo sa svojim prijateljima na hadždž u Mekku. Kada su na svome putu prošli kroz nekoliko gradova, desilo se da im ugine ptica za lov koju su imali sa sobom.

Abdullah je naredio da se ptica baci na obližnje smetljište i dok su se njegovi prijatelji bili udaljili, on se zadržao toliko da je mogao primijetiti jednu djevojku koja je izišla iz obližnje kuće i uzela bačenu lešinu. Abdullah je došao za njom do njezine kuće i upitao je o razlogu zbog kojeg je uzela lešinu. Djevojka mu je odgovorila kako ona živi sama sa bratom i kako nemaju ništa osim ono odjeće na sebi, te kako se hrane samo onim što nađu na smetljištu. Još mu je ispričala kako je njihov otac bio bogat i kako su im zbog nečijeg zuluma (nepravde) uzeli sve što su imali, a oca ubili.

Pogođen njezinom pričom Ibn El-Mubarek je naredio da se karavana vrati, a zatim je upitao onoga kod kojeg je bio ostavio svoj novac s kojim iznosom raspolaže. Ovaj mu je rekao da ima hiljadu dinara. Abdullah mu je naredio da mu odbroji dvadeset dinara koliko mu je potrebno da se vrati kući, a ostatak da da sirotoj djevojci. ''Ovo mi je bolje nego da obavim hadž ove godine'', rekao je i vratio se u daleki Merv.

Braćo moja! Nije svejedno!

Gospodaru naš, ne dopusti srcima našim da skrenu, kada si nam već na Pravi put ukazao, daruj nam Svoju milost; Ti si, uistinu, Onaj koji mnogo daruje! Amin.

Nije svejedno.doc
Microsoft Word Dokument 36.0 KB