KVZ.»DŽEMAT IZET NANIĆ» DORNBIRN

Hutba napisao hfz.Midhat ef. Sejfić

Dornbirn, 20.04.2012

SAMOĆA I USAMLJENOST

            Hvala Allahu, dž.š., Jedinom Gospodaru. Neka su salavat i selam na Poslanika Muhammeda, a.s., i njegovu časnu porodicu.

            Braćo moja u Islamu! Živimo u vremenu u kome smo svjedoci jednog velikog fenomena, a to je da se broj ljudi na Planeti stalno povećava, a da smo mi, uprkos tome, sve više sami i usamljeni, zatvoreni u okrilju svojih domova i vezani okovima robovlasničkog novčanog sistema. Tim povodom ćemo danas, akobogda, kratko govoriti o samoći i usamljenosti, s obzirom da ta stanja bitno utječu na naše ponašanje i naš doživljaj vjere.

            Ključno pitanje koje danas na samom početku želim postaviti svima jeste: da li mi možemo ikada biti sami?

            Mi smo učeći imanske šarte u mektebu, između ostalog, rekli da vjerujemo u Allaha, dž.š., i Njegove meleke. Ako zaista vjerujemo u Allaha, dž.š., onda će nam sljedeće Njegove poruke iz Kur'ana biti dovoljan dokaz da mi nikada ne možemo biti sami.

On u suri Junus (61. ajet), poručuje: ''...i kakav god vi posao uradili, Mi nad vama bdijemo dokle god se vi time bavite. Gospodaru tvome nije ništa skriveno ni na Zemlji ni na nebu, ni koliko trun jedan, i ne postoji ništa, ni manje ni veće od toga, što nije u Knjizi jasnoj (napisano).''

A u suri Er-Ra'd (10. ajet) On veli: ''Za Njeg je jednak onaj među vama koji tiho govori i onaj koji to glasno čini; onaj koji se noću skriva i onaj koji po danu hoda.''

Prema tome, mi nikada nismo sami, zato što nas Dragi Allah u svako doba vidi i budno prati. Spominje se da je jedan šejh posebnu pažnju poklanjao jednom svom muridu (učeniku, dervišu), što je ostalim muridima smetalo. Kad je šejh primjetio njihovu ljubomoru, naredio im je da urade nešto, a da ih pri tome niko ne vidi. Svi su htjeli da se pokažu, pa su što prije dotrčali šejhu i pričali šta je koji uradio. Međutim, onaj privilegovani murid se vratio bez obavljenog posla. Kad ga je šejh upitao zašto nije uradio kako mu je naređeno, on reče: ''Gdje god sam se pokušao sakriti, nisam mogao da se sakrijem od svoga Gospodara, Koji sve vidi.'' Onda ih je šejh upitao: ''Je li vam sada jasno zašto ističem ovoga murida?''

Svjesnost da nas Uzvišeni Allah vidi jeste upravo vrhunac našeg vjerovanja – IHSAN. Kada je Džebrail u obliku čovjeka, pred ashabima upitao Muhammeda, a.s.: ''Šta je ihsan?'', Poslanik, a.s., je odgovorio: ''Ihsan je da robuješ Allahu (tj. ponašaš se) kao da Ga vidiš, pa ako ti Njega ne vidiš, (znaj da) On tebe sigurno vidi.'' Onaj ko je svjestan činjence da ga Uzvišeni Allah uvijek vidi, on vodi računa šta radi.

S druge strane, mi pored našeg Gospodara, uvijek uz sebe imamo dva svjedoka. Uzvišeni Allah je u suri El-Infitar (10-12. ajet) rekao: ''A, zaista, nad vama bdiju čuvari, kod nas plemeniti pisari, koji znaju ono što vi radite.'' Znaj, dragi brate, da te ova dvojica meleka stalno prate i pišu tvoja djela, koja ćeš vidjeti zapisana u svojoj knjizi, koju ćeš dobiti i čitati pred Dragim Allahom, kada budeš na Sudnjem danu polagao svoj račun. Zato, kada pođeš da učiniš dobro djelo – prvo pogledaj na desno i zamisli meleka, koji čeka da upiše to djelo, pa ga onda uradi. A kada pođeš da učiniš loše djelo – prvo pogledaj na lijevo i zamisli meleka, koji čeka da upiše tvoje loše djelo, pa ga nemoj uraditi.

Isto tako znaj da te Kiramen-katibini ostavljaju samo onda kada ideš u toalet (kupatilo) ili kada se osamiš sa svojom suprugom radi intimnih odnosa. Zašto? Zato što tada skidaš svoju odjeću i otkrivaš stidno mjesto, a oni to ne gledaju. Prenosi se od Omera, r.a., da je Poslanik, a.s., rekao: ''Nemojte se razgolićavati, jer su sa vama pratioci. To činite samo onda kada vršite nuždu ili imate intimne odnose sa ženama. Stidite se i poštujte svoje pratioce.''

Prema tome, braćo moja, mi nikada nismo sami i toga treba da budemo svjesni. Također, moramo voditi računa da ne budemo nikada ni usamljeni (odvojeni od svijeta). Mi smo džematlije koje imaju svoj džemat i svoju džamiju, u koju bi svako od nas trebao (tj. morao) bar jednom mjesečno da dođe kako bi potvrdio da je musliman i džematlija.

Mi jedino moramo biti usamljeni onda kada određujemo pravila svoga ponašanja. Šta to znači? To znači da kada vidiš šta većina ljudi radi – ti radi suprotno. Uzvišeni Allah je rekao: ''Kad bi ti slijedio pravila većine, oni bi te odveli sa Allahovog puta.'' (El-En'am, 116.) Prema tome, ako većina ljudi drži cuku u kući – ti nemoj. Ako većina ljudi pije alkohol – ti nemoj. Ako većina ljudi izbjegava davanje zekata, sadake ili dobrovoljnih priloga – ti dadni. Ako većina ljudi bježi od džamije – ti u nju dođi. Ako većina ljudi neće da dovedu djecu u mekteb – ti svoje dovedi. I tako dalje.

Zašto je u tom smislu obavezno da čovjek bude usamljen? Zato što će za svoja djela sam odgovarati. Na Sudnjem danu neće piti vode izgovori: Nisam davao zekat, zato što nije ni Mujo. Nisam išao u džamiju zbog Sulje. Pio sam alkohol zato što je i moja raja pila. Svako će odgovarati samo za sebe i niko tuđe grijehe neće nositi.

Braćo moja draga, Poslanik, a.s., je u poznatom hadisu rekao: ''Islam je počeo sa usamljenicima (garibima) i završit će sa usamljenicima.'' Zato, u djelima budite usamljenici i znajte da nikada niste sami. Imate svoga Gospodara, imate dvojicu meleka, i imate svoju džamiju i svoj džemat.

Molim Dragog Allaha da nas uputi na Pravi put, put koji preko džemata vodi do Allahovog zadovoljstva i našeg spasa u okrilju Dženneta. Amin!