KVZ.»DŽEMAT IZET NANIĆ»

DORNBIRN

بِسْــــــــــــــــــــــمِ اﷲِارَّحْمَنِ ارَّحِيم 

 

 Hutba napisao hfz.Midhat ef. Sejfić 

    

 

08.02.2019. / 03. džumade-l-uhra 1440.

 

KRŠĆANSKE DOGME (2. DIO)

 

Neka je hvala Allahu, dž.š., Gospodaru svih svjetova. Neka su salavat i selam na Poslanika Muhammeda, s.a.v.s., njegovu časnu porodicu, ashabe i sve sljedbenike.

Braćo moja u Dini Islamu! S obzirom na to da mi živimo u kršćanskoj zemlji, među većinskim kršćanskim stanovništvom, naša je obaveza da se upoznamo sa njima i sa njihovom religijom. Naravno, kao što smo i prošli put rekli, mi moramo znati da oni neće biti nama zadovoljni sve dok ne prihvatimo njihovu vjeru. Zato njihov poziv nama da se integrišemo u njihovo društvo, treba da shvatimo kao poziv na asimilaciju, jer mi smo izuzetno dobro integrisani, a asimilacija znači prihvatanje njihove vjere. S toga se mi moramo dobro upoznati sa njihovom religijom, kako bi nam 100 % bilo jasno zašto mi ne možemo i ne želimo da prihvatimo njihovu vjeru.

Mi smo prošlog puta započeli naše upoznavanje sa korijenima kršćanstva, gdje smo na samom početku razvoja njegovog učenja primjetili podjelu na kršćane vjernike (koji vjeruju u Jednog Boga) i kršćane nevjernike (koji vjeruju u sveto trojstvo), među kojima su se razvile velike rasprave i svađe oko toga čije je mišljenje ispravnije i ko je na pravome putu.

Danas ćemo, akobogda, nastaviti naše upoznavanje sa kršćanskim učenjem, gdje će za nas posebno biti važna dva događaja, koja su se odigrala u Evropi, a koja su promijenila sliku kršćanstva i dali mu današnji oblik i doktrinu.

Prvi od njih jeste dolazak Konstantina I na čelo rimskog carstva, koji je svojim ratovima uspio da veći dio Evrope stavi pod svoju vlast. Rođeni paganin (mušrik, višebožac), 312. godine je prihvatio kršćanstvo, a potom ga proglasio državnom religijom, čime mu je omogućio idealne uvjete za razvoj i širenje. Čak šta više, on se trudio i borio da sve kršćane ujedini pod okriljem jedne crkve. Naravno, u svemu tome treba vidjeti njegovu skrivenu namjeru da što lakše vlada i upravlja ljudima, jer je činjenica, koja se skriva od očiju javnosti, da je njegov uvjet za prihvatanje kršćanstva bio da svi važniji paganski običaji i rituali ostanu u praksi a da se samo utope u kršćansko učenje i da im se dodijele kršćanski nazivi. U isto vrijeme, to je bio početak miješanja crkve u politiku, medije i državne zakone, što je kroz historiju bilo očito, a što joj je omogućilo da vremenom postane najjačom i najbogatijom organizacijom na cijelome Dunjaluku.

Drugi bitan događaj, koga smo i prije spominjali, jeste sazivanje kršćanskog koncila 325. godine u Nikeji, gdje su, između ostalog, na misteriozan način izabrana četiri kanonska jevanđelja (po Luki, Marku, Mateju i Ivanu), koja čine drugi dio Biblije, odnosno, Novi Zavjet. Sva ostala jevanđelja ili verzije Biblije, među kojima je i ono spomenuto jevanđelje po Bernabi, Crkva je proglasila apokrifnim, nakon čega je uslijedio strahovit masakr nad kršćanima, koji nisu vjerovali u trojstvo, i uništavanje apokrifnih biblija. Prema procjenama, uništeno je oko 270 različitih verzija Biblije (jevanđelja).

U tom kontekstu važno je da spomenemo još jednu ličnost, koja je bila savremenik poslanika Muhammeda, a.s., i vidjela narastajuću plimu Islama, te nastojala da poveže Islam i kršćanstvo i na taj način spriječi međusobna ubojstva kršćana. To je bio papa Honorije. On je u svojim pismima počeo da podržava doktrinu ''jednog uma'', jer kad bi Bog imao tri neovisna uma, rezultat bi bio haos. Logički zaključak bi bio da je on ukazivao na postojanje samo Jednog Boga i da je u Njega vjerovao. Ta njegova doktrina je bila službena i neometana skoro 25 godina, odnosno, sve do njegove smrti (638. godine). Međutim, 680. godine, tj. 42 godine kasnije, u Konstantinopolju (Istanbulu) je održan koncil na kome je papa Honorije proglašen nevjernikom.

Braćo moja! I danas ima ljudi, koji su slični papi Honoriju. Jedan od njih jeste i crnogorski mitropolit Mihailo, koji je nedavno izjavio da je Muhammed, a.s., poslanik, te da ne postoji kršćanski, jevrejski ili islamski Bog, već samo JEDAN BOG.

S druge strane, kao što nam i Kur'an o tome govori, ima ih koji znaju istinu, ali je svjesno sakrivaju. O tome govori slučaj sveštenika, koji je primio Islam, iako je prije toga postao doktor kršćanskih nauka. Naime, on je čitajući Kur'an shvatio da je on istina od Boga, te je odlučio da se posavjetuje sa svojim mentorom. Sjedeći uz kahvu, mentor mu je također potvrdio da je Kur'an istina. Pa kad je sveštenik upitao mentora zašto onda ne prihvati Islam, ovaj je rekao: ''Zar da se radi Islama odreknem svih privilegija i raskoša koje imam? Nikada!''

 

Zato, neka je hvala Allahu, što nas je uputio na Pravi put! Mi ne bismo biti upućeni, da nas On nije uputio. Amin.

Krscanske dogme 2.doc
Microsoft Word Dokument 44.0 KB