KVZ.»DŽEMAT IZET NANIĆ»

DORNBIRN

بِسْــــــــــــــــــــــمِ اﷲِارَّحْمَنِ ارَّحِيم

08.09.2017. / 17. zu-l-hidždže 1438.

Hutba napisao hfz.Midhat ef. Sejfić

VJERONAUKA

Hvala Allahu, dž.š., Gospodaru svih svjetova. Neka su salavat i selam na Poslanika Muhammeda, a.s., njegovu časnu porodicu, ashabe i sve sljedbenike.

Uzvišeni Allah poručuje: ''O vjernici, čuvajte sebe i svoje porodice od vatre čije će gorivo ljudi i kamenje biti, o kojoj će se meleki strogi i snažni brinuti, koji se onome što im Allah zapovijedi neće opirati, i koji će ono što im se naredi izvršiti.'' (Et-Tahrim, 6.)

Braćo moja u Dini Islamu! Nalazimo se, evo, pred vratima nove školske godine. Sljedeće sedmice će našoj djeci, nakon što se fino smjeste u svoje klupe i upoznaju nove drugove ili sa starima razmijene ljetna iskustva, ljubazno biti postavljeno sljedeće pitanje: ''Ne želite li da pohađate čas vjeronauke?''

Djeca sa napunjenih 14 godina, po zakonu, imaju pravo da sama odgovore na ovo zamršeno pitanje. Djeca mlađa od 14 godina ovo će pitanje donijeti svojim roditeljima, koji će, ako ga dobro ne pročitaju, dati pogrešan odgovor. Ako odgovore DA, to će značiti: Da, ne želim da pohađam. Ako odgovore NE, to će značiti: Ne, ne želim da pohađam.

Dakle, i prvi i drugi odgovor jeste pogrešan. Njime se dijete, ustvari, odjavljuje sa časova vjeronauke i sve do polugodišta više nema pravo da se prijavi. Pa prema tome, jedini ispravan odgovor jeste šutnja, odnosno, da se ne odgovori na ovo zamršeno pitanje i da se druge sedmice dođe na redovan čas vjeronauke.

Zašto sve ovo danas govorim? Zašto što smatram da je vjeronauka u školi vrlo važna za djecu. Znam da se mnogi roditelji nalaze pred dilemom da li da odjave svoju djecu sa vjeronauke. Nažalost, u mnogim zemljama roditelji se bore da ostvare pravo na časove vjeronauke, a mi razmišljamo o tome da svojoj djeci uskratimo to pravo.

I ne samo mi. Mnogi direktori u školama žele da se što veći broj djece odjavi. Oni bi prosto željeli da u našim školama nema islamske vjeronauke. Zato se u mnogim školama časovi islamske vjeronauke održavaju u popodnevnim satima, kada su djeca umorna i kada, nakon pauze za ručak, nerado ponovo dolaze u školu. Takva situacija, naravno, nije sa časovima katoličke vjeronauke.

Drugi razlog za dilemu jeste loše iskustvo sa vjeroučiteljima, koji su u nekoliko slučajeva nastavu držali na nekom drugom, a ne na njemačkom jeziku. U tim slučajevima neka djeca su se osjećala zapostavljeno i nisu mogla da razumiju predavanja, pa su se odjavljivala sa vjeronauke. Ti ispadi su sada stvar prošlosti. Svaki vjeroučitelj svoje časove mora držati isključivo na njemačkom jeziku. U suprotnom će da snosi sankcije.

Treći razlog za dilemu jeste radikalizam, koji je primjećen kod nekih vjeroučitelja, koji su djecu filovali svojim nadri-idejama i plašili ih zlim slutnjama, što je kod neke djece izazvalo traume. Ovakve i slične ispade jednostavno treba prijaviti direkciji škole i oni će riješiti problem.

Četvrti razlog za dilemu jeste što je u pojedinim školama broj djece u razredu, koji pohađaju čas vjeronauke, mali. U tom slučaju su ta djeca prinuđena da grupu za čas vjeronauke kombinuju sa učenicima iz drugih odjeljenja ili, čak, razreda. To kod neke djece stvara osjećaj nelagode. Međutim, to nije razlog za odjavljivanje sa vjeronauke. Svi smo mi muslimani braća, bez obzira na naciju, i treba da se družimo i upoznajemo, kako bismo bili jači.

Peti razlog za dilemu jeste što određeni broj djece pohađa mekteb, pa njihovi roditelji smatraju suvišnim da njihova djeca pohađaju još i čas vjeronauke, jer, eto, oni će u mektebu naučiti najvažnije stvari o Islamu. To, donekle, i ima smisla, pogotovo što se u školi i mektebu obrađuju iste teme.

Međutim, tu treba imati u vidu nekoliko stvari. Kao prvo, u školi se čas vjeronauke održava tematski, sa učenicima istih godina, sa manjom grupom učenika i sa velikim izborom pomoćnih materijala i medija, što nije slučaj sa mektebom. S druge strane, mekteb učenicima nudi ono što u školi nema, a to je učenje sufare i Kur'ana, te vezanje za džamiju kao Božiju kuću. Prema tome, mekteb i školska vjeronauka se međusobno nadopunjuju.

Također, mišljenje vjeroučitelja ima veliki značaj za dijete u ovom vremenu materijalizma, kada je djetetu teško dokazati da sve ono što ima nije dobilo od roditelja, nego od Dragog Allaha. Dijete vrlo često ne vjeruje roditeljima na riječ, nego traži i druga mišljenja. Tako će mu efendija u mektebu reći da treba slušati to što mu roditelji govore o Allahu. Zatim će mu neki jaran reći da se mani tih gluposti. Zatim će mu vjeroučitelj reći da su roditelji i efendija u pravu. Zatim će mu neki učitelj u školi reći da ne mahnita jer od kud dokazi da Bog postoji, kad Ga niko nikada nije vidio. Sva ova mišljenja će ostaviti trag na djetetu, kada jednog dana ono samo bude odlučivalo hoće li krenuti Pravim ili krivim putem.

Zato, braćo moja, tražiti razloge za odjavljivanje djece sa vjeronauke predstavlja čin samoobmane i samozavaravanja. Nemojmo to činiti sami sebi! Nego, učinimo sve ono što je u našoj mogućnosti da sačuvamo sebe i svoje porodice od džehennemske vatre.

Molim Dragog Allaha da nam u tome pomogne. Amin.