KVZ.»DŽEMAT IZET NANIĆ»

DORNBIRN

Hutba napisao hfz.Midhat ef. Sejfić  

بِسْمِ اللهِ الرَّحْمَنِ الرَّحِيم

27. rebiu-l-evvel 1437.H. / 08. januar 2016. godine

DŽENAZA IZMEĐU PROPISA I OBIČAJA

Hvala Allahu, dž.š., Gospodaru svih svjetova. Neka su salavat i selam na Poslanika Muhammeda, a.s., njegovu časnu porodicu, ashabe i sve sljedbenike.

Braćo moja u Dini Islamu! Jedan od najtežih događaja u našem životu, sa kojim će se većina nas susresti ili se već susrela, jeste smrt naših roditelja. Ona čovjeku teško pada, baš kao što teško pada ptici kada joj sijeku krila. Babo je jedno krilo. Majka drugo. A ništa lakše nije ni kada je u pitanju smrt našeg djeteta ili, pak, brata ili sestre.

To su teški trenuci. Toliko teški da se čovjek izgubi, te u najboljoj namjeri da što bolje organizuje dženazu (da ne bi šta slučajno propustio ili pogrešno učinio), on izgubi predstavu o tome šta su propisi a šta običaji vezani za dženazu. Tu priliku vrlo dobro koriste komercijalisti.

Iz tog razloga danas želim da vam skrenem pažnju na propise dženaze, odnosno, šta smo mi to dužni da učinimo za naše merhume, te na običaje dženaze, odnosno, šta to mi nismo dužni da učinimo za naše merhume. Navest ćemo samo najpoznatije i najraširenije običaje.

Kod nas je, na primjer, prisutan ''obavezni običaj'' da merhum prije opremanja prenoći u svojoj kući. Međutim, propis glasi: ''Sa dženazom treba požuriti''. Dakle, treba što prije pozvati doktora da ustanovi smrt, a zatim, ako ne postoji kakva smetnja, merhuma što prije prebaciti u gasulhanu, te gaogasuliti i staviti u ćefine.

Potom, ako ne postoji kakva smetnja, merhuma iz gasulhane što prije prebaciti na mezarje, te obaviti dženazu i ukop. Vrlo je ružno merhuma iz gasulhane nositi prvo kući, pa tek onda na mezarje, jer se na taj način pravi vašar u kući ožalošćenih, čime se njima stvara dodatni teret.

Ljudi to obično pravdaju kao priliku da se ženski dio familije oprosti od merhuma, jer ''žene ne klanjaju dženazu''. Pogrešno! Žene po pravilu mogu klanjati dženazu, ali im naši običaji to ne dopuštaju. One jedino ne smiju prisustvovati ukopu i to iz tehničkih razloga, a to su: izbjegavanje plača i naricanja na mezarju, te izbjegavanje miješanja muškaraca i žena na malom prostoru.

Prije samog klanjanja dženaze da se primjetiti još jedan ružan običaj, a to je otkrivanje lica merhuma. To može biti posebno ružan prizor ako je merhum umro od posljedica raka ili, pak, srčanog ili moždanog udara. Njegovog lica se treba sjećati iz njegovih najboljih dana kada je bio živ.

Jedan od lijepih običaja jeste da se ljudi nakon ukopa zadrže kod mezara i da prouče nešto pred dušu merhuma, odnosno, da merhumu daju podršku, jer mu u tim trenucima dolaze meleki Munkir i Nekir da ga ispituju. Time, ustvari, jedan drugi običaj gubi svoj smisao, a to je efendijino učenje talkina nakon što se ljudi raziđu. Čemu dozivanje merhuma, kad je njegovo polaganje računa već završeno? I čemu njegovo upućivanje na ispravne odgovore, kad Dragi Allah u usta vjernika stavlja ispravne, a u usta griješnika neispravne odgovore!? Tu efendija ništa ne može pomoći.

Nakon toga, obaveza ožalošćene porodice jeste da izvrši testament, ako ga je merhum ostavio, te da izmirimerhumove dugove (farzove) prema Allahu, dž.š., ako ih je imao i finansijske dugove prema ljudima, ako im je dužan ostao.

Time se završavaju propisi vezani za merhuma, a nastavljaju se običaji. I lijepi i ružni. I muslimanski i nemuslimanski.

Jedan od lijepih običaja jeste da nakon dženaze imam i par ljudi svrate u kuću ožalošćenih i prouče kraći zikr, jer ''sa spominjanjem Allaha smiruju se srca'' (Er-Ra'd, 28.), a zatim da upute još poneku riječ utjehe ili da ponude pomoć, a potom da što prije napuste kuću ožalošćenih.

Međutim, taj lijepi običaj je vremenom prerastao u ružni kršćanski običaj, a to je da nakon dženaze ožalošćena porodica u svojoj kući pravi narodno veselje. I umjesto da komšije tokom tri dana, koliko traje žalost, pripremaju hranu za ožalošćene, ožalošćeni okreću janjce i pripremaju veliku količinu hrane, kojom časte svoje goste.

Tom prilikom najviše bivaju počašćeni imami, kojih zna biti i po desetak. Oni tom prilikom prouče hatmu, koju ožalošćena porodica bespotrebno mora debelo da plati. Kao što bespotrebno plaća svome imamu da obavi dženazu, da prouči sure i dovu na kaburu, te tevhid poslije dženaze.

Dakle, od običnog ispraćaja merhuma na Bolji svijet, pravi se čitava ceremonija ili, bolje rečeno, cirkus. Taj cirkus se, opet prema kršćanskim običajima, nastavlja sedmog i četrdesetog dana, te na pola godine i godinu od smrti merhuma, pri čemu, baš kao što kršćani od svojih svećenika naručuju mise zadušnice, ožalošćena porodica od svog efendije naručuje jasine, tevhide i hatme za merhuma. Umjesto da ga se sami sjete dovom ili da u njegovo ime učine neki hajr.

Da cirkus bude veći, kada ožalošćeni bude upućen da se suprostavi navedenim ružnim običajima, on kaže: ''Kad svi to rade, moram i ja. Ne mogu ja mimo svijet. Ako to ne uradim, selo će reći da sam se stisn'o i da mi je žao potrošiti na svog roditelja.''

Taj trošak se iz godine u godinu povećava novim i novim naručenim hatmama i jasinima, a kulminira još jednim kršćanskim običajem, odnosno, podizanjem skupocjenog spomenika na mezarju, od kojeg merhum nema ama baš nikakvu korist. Jedino korist ima kamenorezac.

Braćo moja! Ovo je tema kojom treba ozbiljno da se pozabavi Islamska zajednica, čija je dužnost da, zajedno sa svojim imamima i džematlijama, odstrani od Islama ono što je strano i ružno.

S tim u vezi, pozivam sebe i vas da se suprostavimo navedenim ružnim običajima vezanim za dženazu, sa ciljem da se oni u potpunosti ukinu.

Molim Dragog Allaha da nas uputi na Pravi put i da nam podari snagu da kročimo pravim putem sve do svoje smrti. Amin.