KVZ.»DŽEMAT IZET NANIĆ»

DORNBIRN

بِسْــــــــــــــــــــــمِ اﷲِارَّحْمَنِ ارَّحِيم 

 

 Hutba napisao hfz.Midhat ef. Sejfić 

 

 

24.08.2018. / 13. zu-l-hidždže 1439.

 

ŠTA AKO...?

 

Neka je hvala Allahu, dž.š., Gospodaru svih svjetova. Neka su salavat i selam na Poslanika Muhammeda, s.a.v.s., njegovu časnu porodicu, ashabe i sve sljedbenike.

Braćo moja u Dini Islamu! Uzvišeni Allah nam je na ovome svijetu dao brojne blagodati i neka Mu je velika hvala na tome. Većina nas danas ima porodicu, posao, ušteđevinu, auto, stan, kuću, slobodu i sigurnost. Imamo sve preduslove da budemo dobri muslimani i dobri vjernici. Pitanje je samo da li mi to želimo biti. Danas, međutim, pred nas želim da postavim jedno drugo pitanje, a to je: šta bi bilo i kako bismo postupili (?), ako bi nam bilo kada u budućnosti bio postavljen izbor – ili navedene blagodati ili vjera.

Ispričat ću vam priču o ashabu po imenu Abdullah Zul-Bedžadejn, čije je pravo ime Abdul-Uzza El-Mezani. Njegovi roditelji su umrli dok je on bio dijete, pa ga je odgajao njegov amidža, koji je bio vrlo bogat i puno novca trošio na njega. Tako je Abdul-Uzza rastao i sa šesnaest godina bio bogat mladić. Živio je u sredini gdje je sve bilo u znaku materije. Zbog toga je postao oholi mladić, koji nije htio da nosi odjeću koja se proizvodi u zemlji, već mu je odjeća dolazila iz drugih zemalja i stalno je mijenjao konje. U takvom vremenu i u takvom stanju zadesila ga je Hidžra.

Ashabi su tokom Hidžre prelazili preko njegove zemlje, pa se Abdul-Uzza susreo sa njima i prihvatio Islam. Njegov život se od tada totalno promijenio. Više nije razmišljao o imetku i uživanju, već je samo tražio način kako da se približi Allahu, dž.š. Svakog dana bi trčao i tražio muhadžire govoreći im: ''Sačekajte, da od vas poslušam malo Kur’ana i da naučim novi ajet.''

Jednog dana ga jedan ashab upita: ''Šta čekaš? Što ne učiniš Hidžru u Medinu?'' A on odgovori: ''Zar da ostavim svog amidžu? Neću otići sve dok svog amidžu ne izvedem na Pravi put.'' Tri godine je ostao, u mjestu koje je bilo daleko od pokornosti Allahu, dž.š., gdje su svi obožavali kipove i gdje nije imao ni jednog jedinog prijatelja. Kad bi htio da klanja, išao bi u pustinju, gdje ga niko ne vidi. Svakog dana je govorio amidži: ''Amidža, čuo sam da osoba po imenu Muhammed govori tako i tako.'', pa bi mu proučio nešto iz Kur’ana, a njegov amidža bi vrijeđao taj govor.

Nakon tri godine njegovom saburu je došao kraj. Otišao je amidži i rekao mu: ''Amidža, ne mogu više da trpim želju i rastavljenost od Poslanika. Dajem ti do znanja da svjedočim da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov poslanik, i da ću učiniti Hidžru ka njemu. Ako želiš da pođeš sa mnom, bit ću najsretniji čovjek.'' Amidža reče: ''Ako ne ostaviš Islam, oduzet ću ti sav imetak.'' Abdul-Uzza reče: ''Radi šta hoćeš, jer ja biram Allaha i Njegovog Poslanika.'' Amidža reče: ''Ako budeš ustrajan, oduzet ću ti i tu odjeću što je na tebi.'' Te mu priđe i pocijepa je.

Abdul-Uzza, nekada bogataš, a sada bez igdje ičega, onako polugo, ostaje ustrajan u namjeri da učini Hidžru i da ode kod Poslanika, a.s., koga je prihvatio i zavolio i prije nego što ga je vidio i upoznao. Uzeo je sa poda dvije vunene ponjave i obukao ih kao ihrame, a zatim krenuo na put.

Kada je ušao kod Poslanika, a.s., on ga upita: ''Ko si ti?'' A on reče: ''Ja sam Abdul-Uzza.'' ''Zašto si tako obučen?'' – upita ga Poslanik, a on reče: ''To mi je moj amidža uradio, a ja sam, o Allahov Poslaniče, tebe odabrao. Bio sam strpljiv tri godine kako bih ti došao čvrst u pokornosti Uzvišenom Allahu.'' Poslanik, s.a.v.s., mu reče: ''Od danas više nisi Abdul-Uzza, nego Abdullah Zul-Bedžadejn (Allahov rob sa dvije ponjave). Allah će ti te dvije ponjave zamijeniti kućom i ogrtačem u Džennetu, kojeg možeš oblačiti kada hoćeš i jesti džennetsku hranu kada hoćeš.''

Abdullah je ostao uz Poslanika, s.a.v.s., sve dok nije preselio na Ahiret u svojoj 23. godini života, prilikom pohoda na Tebuk. O njegovoj smrti Abdullah b. Mes'ud, r.a., pripovijeda: ''Spavao sam. Bila je vrlo hladna i mračna noć. Odjednom čuh kako neko kopa zemlju, pa se začudih kako neko po toj tmini i hladnoći može kopati. Pogledah u Poslanikovu postelju, a njega nema. Pogledah u Ebu Bekrovu postelju, nema ni njega. Pogledah u Omerovu postelju, kad nema ni njega. Izađoh iz šatora, kad imam šta vidjeti. Ebu Bekr i Omer drže svjetiljku, a Poslanik, s.a.v.s., kopa mezar. 'Šta to radiš, Allahov Poslaniče?' – upitah, a on me pogleda očima punih suza i reče: 'Umro je tvoj brat Zul-Bedžadejn.' Okrenuh se Ebu Bekru i Omeru i upitah: 'Što ste pustili Poslanika da kopa, a vi stojite?' A oni rekoše: 'Allahov Poslanik nas je odbio. Htio je sam da mu iskopa mezar.' Kad je završio kopanje, Poslanik, s.a.v.s., zatraži od Ebu Bekra i Omera da mu pažljivo dodaju Zul-Bedžadejnovo tijelo. Zatim ga Poslanik, s.a.v.s., stavi ispred sebe, a suze su mu padale po ćefinima, pa ga spusti u mezar, a potom podiže ruke ka nebu i reče: 'Gospodaru moj, svjedočim da sam zanoćio zadovoljan Zul-Bedžadejnom, pa budi i Ti zadovoljan njim.' I dok je svojim mubarek rukama zagrtao tijelo Zul-Bedžadejna, Poslanik, s.a.v.s., je molio: 'Smiluj mu se, Gospodaru, jer je učio Kur'an i volio Allahovog Poslanika.' ''

Braćo moja, a posebno vi omladino, razmislite o ovoj temi i dilemi! Jer, doći će vrijeme, vrlo moguće da ga dočekamo, kada će prokleti Dedžal doći i ponuditi bogatstvo onome ko ga prizna za boga, a uništiti svu imovinu onome ko ga odbije priznati.

 

Zato molim Dragog Allaha da nas zaštiti od kaburske patnje, od džehennemske vatre, od iskušenja u životu i smrti i od iskušenja prokletog Dedžala. Amin.

Abdullah Zul-Bedzadejn.doc
Microsoft Word Dokument 45.5 KB