KVZ.»DŽEMAT IZET NANIĆ»

DORNBIRN 

بِسْــــــــــــــــــــــمِ اﷲِارَّحْمَنِ ارَّحِيم 

Hutba napisao hfz.Midhat ef. Sejfić

pet, 10. maj 2024 / 2. zu-l-ka'de 1445

OD EZELA DO EBEDA

Neka je hvala Allahu, dž.š., Gospodaru svih svjetova. Neka su salavat i selam na Poslanika Muhammeda, s.a.v.s., njegovu časnu porodicu, ashabe i sve sljedbenike na Pravome putu.

Uzvišeni Allah u Kur'anu časnom poručuje: ''I kad je Gospodar tvoj iz kičmi Ademovih sinova potomstvo njihovo izveo i zatražio od njih da posvjedoče protiv sebe: 'Nisam li ja vaš Gospodar?' – oni rekoše: 'Jesi, mi svjedočimo.' I to zato da na Sudnjem danu ne kažete: 'Mi o ovome ništa nismo znali.'" (El-E'raf, 172.)

Braćo moja u Dini Islamu! Navedeni ajet nas podsjeća na naš prvi šehadet, koga smo izgovorili u Ezelu na dan kada je Uzvišeni Allah sve duše stvorio i na jednom mjestu ih okupio, a zatim od njih zatražio da izgovore šehadet, pa smo svi do jednog (i današnji muslimani, kao i današnji kršćani, židovi, budisti i svi ostali) rekli: ''Bela, šehidna!'' (''Da, mi svjedočimo!'')

 Taj prvi šehadet, svjedočenje da je Uzvišeni Allah naš Gospodar, jeste u principu naš ugovor sa Gospodarom. On je u islamskoj literaturi poznat pod imenom "Misak". Tim ugovorom su se naše duše obavezale da će smisao svoga postojanja uskladiti sa željom svoga Gospodara, Koji je u časnom Kur'anu rekao da je džinne i ljude stvorio samo da bi Mu ibadet činili, i Koji je život i smrt stvorio kako bi džinne i ljude iskušao ko će od njih ljepša djela činiti. 

I eto tako, mi se rađamo izbrisanog sjećanja, ali sa ''fitretom'' tj. usađenom vjerom i zadatkom da obnovimo svoj prvi šehadet i ispunimo ugovor koji smo sklopili sa svojim Gospodarom. 

Međutim, za mnoge od nas to je teška misija, jer nas od samog početka roditelji usmjeravaju. Pa tako neki još kao djeca pronađu šehadet, dok ga drugi u potpunosti izgube; neki ga nakon pronalaska izgube pa Allahovom voljom ponovo pronađu, dok ga neki izgube zauvijek. Oduvijek se rađalo se, rađa se i rađat će se i oni koji šehadet pronalaze a i oni koji ga gube. I upravo od tog pronalaska ili gubitka zavisi i kvalitet njihovog života, kako ovog prolaznog tako i onog vječnog.

Jer mi smo stvoreni u Ezelu (primordijalnom svijetu duša) i idemo ka Ebedu (vječnosti). Na tom putu dešava nam se i jedna velika promjena – naša duša dobiva svoje tijelo, koje prije dolaska na ovaj svijet mora proći kroz tri tmine u majčinom stomaku i tamo provesti devet mjeseci. Tu počinje i neraskidiva veza sa dvjema najvažnijim osobama u našem životu, a to su otac i majka. Već u majčinom stomaku osjećamo njihovu prisutnost i stičemo dojam da poslije tog svijeta postoji i slijedeći, samo što ne znamo kako izgleda. Čuli smo za njega i rastemo pripremajući se za njega.

A kada dođemo na njega, tj. na ovaj svijet na kojem trenutno živimo, onda počinje i naše upoznavanje, odnosno obnavljanje veza sa svim dušama koje smo sreli u Ezelu. Sa nekima se zbližimo jer smo srodni, a od nekih se udaljimo. Jer svi smo na ovaj svijet došli čisti od grijeha i željni druženja, ali nas naši grijesi i naši različiti interesi razdvajuju.

I onda tako – oni, koji svoj ugovor sa Gospodarom nisu obnovili, tumaraju ovim svijetom u potrazi za smislom svog života, pri tome se boreći sa svim njegovim izazovima i vjerujući da je smrt kraj, zbog čega se onda bore da uzmu ''sve ono što im život pruža'' (i ono što im pripada a i ono što im ne pripada).

A oni drugi, koji su svoj ugovor sa Gospodarom obnovili i time smisao svoga života pronašli, oni hodaju Pravim putem, te u borbi sa svim životnim izazovima obavljaju pripreme za odlazak sa ovog svijeta. Čuli su za drugi, vječni svijet. Ne znaju kako izgleda, ali vjeruju u njega. Znaju da smrt nije kraj. Da prilikom smrti duša napušta svoje tijelo i seli se u svijet duša, ovog puta u Berzeh, gdje onda čeka na proživljenje i povratak u tijelo, a zatim i susret sa svojim Gospodarom.

Braćo moja, ima jedna stvar koja možda nije lijepa ali nas na najbolji način podsjeća na smisao našeg života i prolaznost ovog svijeta, a to je dženaza. Ona je ujedno i naš tihi učitelj, kao i izvor sticanja velikog broja sevapa. S toga, ako nam se ukaže prilika da prisustvujemo dženazi, onda je ne trebamo propuštati. To govorim posebno iz razloga što sam primjetio da ima ljudi koji, iako imaju priliku, ipak izbjegavaju da dođu na dženazu nepoznatim merhumima. Dođimo! Olakšajmo svome bratu i sestri svojim prisustvom, dovom i halalom! I sjetimo se pri tome svojih prvih riječi: ''Bela, šehidna!''

Molim Dragog Allaha da nam život na ovome svijetu učini plodonosnim, a rastanak sa njim i odlazak sa ovog svijeta lahkim; da nam životna maksima, kao i naša posljednja misao i posljednje riječi na ovom svijetu budu ''La ilahe illallah''; da nas usmrti i oživi kada je On zadovoljan nama; da nam boravak u Berzehu učini lijepim i kratkim; da nam polaganje računa na Sudnjem danu učini lahkim i kratkim; i da naš susret sa Njim prilikom polaganja našeg računa završi riječima: ''Idi, oprostio sam ti! Pa uđi među robove Moje i uđi u Džennet Moj!'' Amin.