KVZ.»DŽEMAT IZET NANIĆ»

DORNBIRN

Hutba napisao hfz.Midhat ef. Sejfić

بِسْمِ اللهِ الرَّحْمَنِ الرَّحِيمِ

16. rebiu-l-evvel 1435.H. / 17. januar 2014.g.

EBU DIHJE EL-KELBI

Hvala Allahu, dž.š., Gospodaru svih svjetova. Neka su salavat i selam na Poslanika Muhammeda, a.s, njegovu časnu porodicu i sve sljedbenike.

Braćo moja draga! Nalazimo se u mjesecu Rebiu-l-evvelu, u mjesecu u kome je ne tako davno Dragi Allah, kao dio Svoje neizmjerne blagodati prema Svojim robovima, poslao na Dunjaluk Muhammeda, a.s., da bude milost svim svjetovima i svjetiljka koja njegovom Ummetu obasjava puteve do vječne Sreće. Tim povodom danas ćemo čuti jedan primjer iz života Poslanika, a.s., koji treba da nas podsjeti na Allahovu, dž.š., dobrotu prema nama, da nam povrati nadu u sretan život i da u nama probudi radost što smo dio Ummeta Muhammeda, a.s.

U vrijeme Poslanika, a.s., živio je jedan nevjernik, koji se zvao Ebu Dihje el-Kelbi. Bio je poglavar jednog mjesta i odgovoran za sedam stotina ljudi. Kad god bi ga vidio, Muhammed, a.s., je učio dovu: ''Allahu moj, volio bih ga vidjeti na sedždi.''

Jednog dana Allah, dž.š., reče Džibrilu, a.s., da obavijesti Muhammeda, a.s., da mu je uslišao dovu i da je tom čovjeku spustio vjerovanje u srce. U tome taj čovjek uđe u punu džamiju, dok je Poslanik, a.s., razgovarao sa ashabima. Kad su ashabi ugledali ovog čovjeka, svi su se prisjetili njegovih ranijih nedjela i upitali se šta će on tu. Međutim, Muhammed, a.s., mu napravi mjesto do sebe, skide svoj ogrtač i prostrije ga da on sjedne, ukazujući mu time dobrodošlicu. Ashabi su se tome začudili, a ovaj čovjek plačući progovori: ''Allahov Poslaniče, hoću da primim Islam.'' Muhammed, a.s., ga pozva da izgovori šehadet i on reče: ''Nema drugog boga osim Allaha i Muhammed je Njegov rob i Poslanik.''

Kada je izgovorio šehadet, počeo je plakati još više. Poslanik, a.s., ga upita da li plače zbog dragosti što je primio Islam, a on mu odgovori: ''Jeste i zbog toga, Allahov Poslaniče, ali meni naumpada i grijeh koji sam počinio u prošlosti. Toliko je težak da se bojim da mi neće biti oprošteno. Ako treba, ubijte me zbog toga, samo da mi bude oprošteno.''

Muhammed, a.s., ga upita šta je to toliko strašno što je učinio, a čovjek plačući reče: ''Ne mogu, Allahov Poslaniče, teško mi je.'' Nakon dužeg ubjeđivanja, konačno poče govoriti: ''Poglavar sam jednog plemena. Sedam stotina ljudi je pod mojom upravom. Ja sam lično zakopao sedamdesetero žive ženske djece.'' Zbog težine toga grijeha, Muhammed, a.s., malo okrenu leđa na desnu stranu, zbog čega čovjek pomisli da je to znak da Poslanik, a.s., neće moliti za oprost i da mu neće biti oprošteno.

U tom trenutku Allah, dž.š., šalje Džibrila, a.s., sa sljedećim nalogom: ''Reci Muhammedu: 'O Muhammede, ovom čovjeku sam oprostio šezdeset godina njegove zablude i sve što je u njima radio čim je izgovorio šehadet.''

Tada je Muhammed, a.s., počeo plakati, a sa njim i njegovi ashabi. Poslanik, a.s., podiže ruke i reče: ''Gospodaru moj, kad si ovom čovjeku oprostio šezdeset godina njegove zablude i sve teške grijehe koje je činio, samo zato što je izgovorio šehadet, kako nećeš oprostiti mojim sljedbenicima koji će šehadet stalno izgovarati.''

Braćo moja u Dini Islamu! Šta nam poručuje navedeni događaj?

Ovaj čovjek je primio Islam kada je imao šezdeset godina. Mislite li da je to bilo lahko? Koliko ljudi njegovih godina je danas spremno da se pokaje i vrati na pravi put? Vrlo malo, jer nisu spremni da mijenjaju sebe i svoje mišljenje. Ko biva: ''Gdje ću se sad mijenjati kad svi znaju ko sam i šta sam?'' Međutim, njega nije bilo stid da prizna svoje grijehe i da se pokaje.

E upravo zbog te spremnosti Dragi Allah je el-Kelbiju ukazao veliku počast. Oprostio mu je njegove grijehe i pretvorio ih u dobra djela. Pored toga, počastio ga je i time što je Džibril, a.s., uzimao njegov lik kad god bi se pojavljivao u obliku čovjeka pred Poslanikom, a.s. Ashabi su često govorili: ''Nismo znali je li pred nama Džibril ili Ebu Dihje el-Kelbi.''

Ovo nam poručuje i to da u Islamu nema staža. Nema podjele na prave muslimane i muslimane 92-ojke. Neko veli: ''Vidi ga! Do jučer je sjedio u kafani i lok'o rakiju, a danas je u prvom safu. Koji levat!'' To ne smijemo govoriti. Možda je taj čovjek jačeg imana i bolji i bliži Allahu, dž.š., od nas, bez obzira kakve je grijehe činio prije pokajanja. Kad god se čovjek pokaje i vrati se Islamu – dobro došao! Naravno da je bolje da to učini ranije i da ne čeka starost, ali nikada nije kasno. A Allah oprašta sve grijehe. (Ez-Zumer, 53.)

U tom smislu, hadis nas podsjeća na veličinu blagodati, koju je Dragi Allah podario nama, Ummetu Muhammeda, a.s. To su iskreno izgovorene riječi: ''La ilahe illallah!'' One su ključ uspjeha i spasa i na Dunjaluku i na Ahiretu. Bez njih su nam sva bogatstva beskorisna.

A hadis nam govori još jednu bitnu stvar. Poslanik, a.s., je za el-Kelbija učio dovu. A sada se pitamo: da li mi učimo dove za druge? Da li želimo da Dragi Allah uputi našu braću koja su malo skrenula sa Pravog puta ili su ih roditelji odveli u zabludu odgojivši ih u kršćanstvu ili judaizmu? Da li mislimo samo na sebe? I da li uopće činimo dove?

Braćo moja draga! Razmislimo o ovome hadisu, koji može promijeniti i naš, a i živote drugih ljudi i radujmo se činjenici da smo dio Ummeta Muhammeda, a.s.!

Gospodaru naš, Ti nisi nebesa i zemlju uzalud stvorio; hvaljen Ti budi i sačuvaj nas patnje u vatri!Gospodaru naš, mi smo čuli glasnika koji poziva u Vjeru i mi smo mu se odazvali. Gospodaru naš, oprosti nam grijehe naše, pređi preko ružnih postupaka naših i učini da poslije smrti budemo s dobrima.Gospodaru naš, daj nam ono što si nam obećao po poslanicima Svojim i nemoj nas osramotiti na Sudnjem danu. Ti, zaista, ispunjavaš Svoja obećanja. Amin.