KVZ.»DŽEMAT IZET NANIĆ»

DORNBIRN

بِسْــــــــــــــــــــــمِ اﷲِارَّحْمَنِ ارَّحِيم 

Hutba napisao hfz.Midhat ef. Sejfić

petak, 13. maj 2022 12. ševval 1443

STRPLJEN – SPAŠEN

Neka je hvala Allahu, dž.š., Gospodaru svih svjetova. Neka su salavat i selam na Poslanika Muhammeda, s.a.v.s., njegovu časnu porodicu, ashabe i sve sljedbenike.

Braćo moja u Dini Islamu! Nema druge, valja nam saburati. Dunjaluk je svijet iskušenja (belaja), a svako iskušenje (da bi se prevazišlo) osim što prvenstveno traži akciju, traži i strpljenje. U narodu bi rekli: ''Strpljen – spašen.''

U nama dobro poznatoj suri El-Asr, nabrajajući odlike uspješnih ljudi Uzvišeni Allah kaže da su to oni koji vjeruju i dobra djela čine, i koji jedni drugima preporučuju istinu, i koji jedni drugima preporučuju sabur. Po ovoj definiciji, uvjetno rečeno, lahko je biti uspješan čovjek. Ako smo dobronamjerni ljudi i nismo ljubomorni, onda nam je lahko drugima preporučiti sabur. Međutim, treba sebe strpiti kada naiđu belaji. A to nije uvijek lahko. Zato se sabur mora učiti i vježbati. I zato nam i ramazan dolazi svake godine – da nas podsjeti na sabur i da nas malo trenira.

A skoro da nema dana kada nam sabur nije potreban. Zato je jako važno da naučimo njegov glavni princip: ''Strpi se, a strpit ćeš se samo uz Allaha.'' (En-Nahl, 127.) Dakle, nebitno da li mi sami ili zajedno sa drugima prolazili kroz belaje, ako želimo da budemo spašeni pri saburu se moramo osloniti na Uzvišenog Allaha.

Također, ono što trebamo znati jeste da je nagrada za sabur srazmjerna veličini iskušenja, a da je veličina iskušenja srazmjerna veličini imana. Nema ni jednog belaja, pa čak ni uboda trna, a da on nije uzrok praštanja grijeha vjerniku na Dunjaluku. A na Ahiretu strpljivi će imati nezamislivo veliku i vrijednu nagradu: ''Zaista će strpljivi bez polaganja računa biti nagrađeni.'' (Ez-Zumer, 10.)

U vezi sa do sad rečenim želim s vama da podijelim jednu poučnu priču, koje se ja često prisjetim kada sam u iskušenjima, pa mi bude nekako lakše da ih prebrodim. Tu priču, inače, djeca uče na Islamu u trećem razredu osnovne škole, a vezana je za jednog starca koji je tkao tepihe.

On je, naime, imao jednog unuka koji mu je čuvao ovce. Pa tako jedne noći unuk mu javi da je lopov ukrao jednu ovcu. Čim su komšije saznale za to (a to se brzo sazna), odmah se okupiše i ljutito rekoše da lopova obavezno treba uhvatiti. Međutim, starac im na to samo mirno reče: ''Dešava nam se samo ono što je najbolje za nas.'', te nastavi da tka tepih. Komšije se raziđoše nezadovoljne njegovim odgovorom.

Sutradan su uspjeli da otkriju i uhvate lopova, te mu sud naredi da vrati ukradenu ovcu i da za kaznu starcu dadne još jednoga konja. Komšije ponovo dođoše starcu da mu čestitaju na uspjehu jer ovcu nije izgubio a sada još dodatno u štali ima i konja, na što im on opet reče: ''Dešava nam se samo ono što je najbolje za nas.''

Par dana kasnije konj pobježe iz štale, nakon čega se komšije ponovo okupiše kako bi utješile starca zbog gubitka konja, a on im ponovo reče: ''Dešava nam se samo ono što je najbolje za nas.''

Nije prošlo dugo a izgubljeni konj se vrati, ali u pratnji dva divlja konja, na što se komšije ponovo sakupiše da mu čestitaju, jer sada umjesto jednog ima tri konja. Međutim, starac je samo mirno rekao: ''Dešava nam se samo ono što je najbolje za nas.'', i nastavi da radi na tepihu.

Jednog dana njegov unuk pojaha jednog od tih divljih konja, nakon čega nespretno pade i slomi nogu. Vidno tužne, komšije se opet sakupiše kako bi starca utješile i sa njim podijelile brigu i tugu. Međutim, na njihovo iznenađenje starac ponovo reče: ''Dešava nam se samo ono što je najbolje za nas.'' Sada već duboko razočarani i bijesni na starca koji, ili nema osjećaja i samilosti prema vlastitom unuku ili je totalno lud, odlučiše da mu više ne dolaze i da sa njim više nemaju ništa.

Nedugo zatim kroz njihovo mjesto prođe kralj sa svojom vojskom te pokupi sa sobom u rat sve sposobne ljude i mladiće. Sve, osim starčevog unuka. I dok su ljude i mladiće njihove majke, sestre, supruge i kćerke sa plačem i tugom ispraćale, starac je bezbrižno i lagahno privodio kraju tkanje svog tepiha.

Tada ga njegov unuk upita: ''Dedo, zašto ti, i kad se desi dobro i kad se desi zlo, uvijek kažeš da nam se dešava samo ono što je najbolje za nas?'' A starac mu odgovori: ''Sinko moj, otkrit ću ti tajnu. Ja uvijek govorim te riječi zato što se uvijek nadam najboljem.''

Zatim skide sa stana sada već gotovi tepih, te pokaza unuku njegovu stražnju stranu i reče: ''Ovaj svijet je kao ova strana tepiha. Vidiš samo konce raznih boja, koji su povezani bez ikakvog smisla. Tako je i sa iskušenjima a za koja ne znamo zašto nas pogađaju.'' Zatim pokaza unuku prednju stranu tepiha na kojoj je bila prelijepa slika i reče: ''A onaj svijet je kao ova strana tepiha. Tek na onome svijetu ćemo vidjeti pravu sliku i saznati pravu istinu o onome što nam se događalo i drugačije ne može biti.''

Braćo moja, upamtimo i sa današnje hutbe ponesimo ovu rečenicu: ''Dešava nam se samo ono što je najbolje za nas.''

A ja molim Dragog Allaha da nam podari sabura i da nas ne iskušava sa onim što ne možemo podnijeti. Amin.