Duboka bol probada moje srce, napolju kisa uhvatila ritam koji joj diktiraju oblaci, koji su se nadvili nad ovim dalekim gradom koji se zove Dornbirn. Zapostih, nit sam sa svojom famelijom nit sam sa svojom voljenom. Nocna smjena, u ovoj dalekoj zemlji. Jutros mi je nekako najteze. Ne pitajte zasto. Naviru mi sjecanja iz ne daleke proslosti:“Ademe“kao kroz san cujem da me neko zove. Misleci da sanjam navucem jorgan na sebe i produzim svoj san.Ne uspje ni oci sklopiti bas onako kako treba opet cuh kako me neko zove:“Ademe hajde vrijeme je sehura“. Bila je to moja majka koja je brizljivo i tiho da me ne uplasi budila na sehur. Otvorena vrata kuhinje, otvorena vrata moje sobe, svjetlost sijalice dopirala je do mojih grudi., a tek miris tek zaljivene kahve polahko je obuzimao ne samo kucne praznine nego i moju dusu. Dodjem sebi umijem se i u kuhinju za hastal. Sabahajrullah babo jesi li se naspavao? Ja nisam al El-hamdulillah. A babo kao i svaki drugi babo klimnu glavom glavom i nakon jednog gutljaja kahve prozbori:“Ja sine, znam kako je biti mlad“. Uobicajeno poslije kahve ce i jelo. Znam i to da je mama ustala dosta ranije da bi pripremila nesto vruco za jesti. Tad bi mi bilo neobicno da ne osjetim miris vruce tek pecene pogace i frisko isprzenih paprika prelivenim kajmakom. Znam i dugo cu pamtiti kako je to majka brizljivo pravila, pazeci da ne probudi nekoga od nas pa cak bi i na prstima hodala. Al nema tog vremena vise. Ovog jutra, sehur docekujem daleko od svoga doma, daleko od mamine vruce pogace. Ne budi me vise tihi brizljivi glas, sad uz buku raznih hladnjaka i kojekakvih ventilatora docekujem sehur. Cesto se sjetim onih ne tako davnih sehura, ali to na kraju ostaju sjecanja. Babo Sabahajrullah zamijenile su rijeci:“morgen kolega“. Mnoge nas boli, samo sto neki to znaju sakriti, mene to isto boli i valjda dobro krijem, ali postoji ova hartija, i ovo preo koje mi ne daju mira nego da makar kroz pisanje olaksam svoju dusu i srce. Kako da se smirimkad umjesto ezana, pjesme horoza, cvrkuta ptica, mene bude zvona sa crkava, bijesna auta, brzi vozovi. Ali srecom ima ova, kako nas stari narod kaze, haber kutija zvana internet, pa se zakljucamo pa makar preko interneta cujemo ezane. Pravimo mi i pogace, przimo i paprike, ali haman da ovdje drva kad gore ne mirisu kao kod kuce. Nismo ni svjesni da nasi zivoti jure kao brzi vozovi od mjesta do mjesta od stanice do stanice. Trbuhom za kruhom prodje nas zivot, spasit ce nas sehuri, ezani i molitve Uzvisenom Allahu dz.s. draga majko dragi babo, dok pisem ovu recenicu smjena se zavrsava i polahko se spremam kuci, a srce mi treperi suze na oci naviru, boli ova daljina, bole ovi sehuri i iftari bez vas. Ne zna kako je vama,ali sigurno znam kako je meni. Vi ste kahvu popili, jeli,moja soba je prazna, mozda samo slika okacena da vas podsjeca na mene. Koliko si majko suza prolila u ovih priteklih dana Rmazana, kad si posla da me budis na sehur svojim tihim i brizljivim glasom. Zao mi je, ali sve je to sudbina, od koje se pobjeci ne moze. Puno mi nedostajete i puno vas volim.

Adem Bukvarevic, 03.09.2009. godine. Dornbirn